Aristotelova “Poetika”

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Aristotelova Poetika

Većinu estetičkih tema o kojima raspravlja Aristotel u svojoj Poetici ili O pjesničkom umijeću i drugim djelima, ranije je već tematizirao Platon. Aristotel u Poetici prihvata raniju Platonovu tezu da su umjetnosti poezije i muzike razdijeljene na ep, tragediju, komediju, liriku i sviranje na flauti i liri vrste podražavanja. Aristotel slično Platonu kazuje da u tragediji mora biti događaja koji izazivaju sažaljenje i strah, da bi se time izvršilo očišćenje tih emocija. Platon u Zakonima propisuje muziku kao lijek za strah. Strahovanja nastaju iz bijednog stanja duše, zato kad se efekti te vrste protresu izvana, tako primjenjeno spoljašnje kretanje nadvladava unutrašnji pokret straha i ludila, i nadvladajući ga stvara jasan mir u duši.

Helmut Kuhn u knjizi Istorija estetike zaključuje da je Aristotel uveliko pozajmljivao Platonove estetičke ideje, te se pita u čemu je razlika u učenjima dvaju filozofa. On kazuje da priznajući potpuno sve Aristotelove dugove (Platonu) ostaje opet tačno da čitati njega znači naći se iznenada u drukčijoj intelektualnoj klimi od platonizma. Čitajući Gozbu i Fedra mi učimo nešto o umetnosti pomoću umetnosti; čitajući Poetiku i Politiku učimo o umetnosti pomoću nauke. Atmosfera koja prožima i nosi estetičku teoriju kod Platona puna je boje, svetlosti, priče žive i drame prave diskusije. Tu su gozbe i devojke sa flautama, piće i šala, kočije i prekrasne livade nebeskih ravnica. Tu je ironija, mit i intelektualni dvoboji. Kod Aristotela postoji sama brižljiva hladna analiza.

O porijeklu umjetnosti Aristotel se ne slaže sa svojim učiteljom te u svome djelu De partibus animalium niječe Platonovu priču o porijeklu umjetnosti od Prometeja. U velikoj su zabludi … oni koji kažu da je čovjekov sastav ne samo loš nego i niži od sastava svih drugih bića, zato što je on, kako oni ističu, bos, go i bez oružju kojim bi se služio … U stvari životinje su niže jer svaka od njih imao samo jedno oružje, dok čovjek ima ruku – oruđe kojim se prave druga oruđa … jer ruka je i kandža i kopito i rog. Ona je i koplje, i mač, i svako drugo oružje ili sprava; ona može biti sve to, jer ima moć da sve to uhvati i drži. Na ovaj način je Aristotel odbacio Platonovu tvrdnju da je Priroda škrta (prema čovjeku), uključenu u mit o Prometeju, kojim se Platon poslužio da bi ocrtao početak čovjekovog bavljenja umjetnošću.

Za Aristotela je Priroda pravedna i razumna, te je čovjek njen najplementiji sin. On je obdaren uspravnim položajem i slobodnom rukom, koja kao zanatska vještina (tehne), – sposobnost ruke povezane sa nagonom da se podražava onaj koji joj je dao ruku. Kuhn kazuje da je za Aristotela Priroda živ proces koji probija sebi put kroz prirodne proizvode naviše, razvijanje i proizvođenje, nastajanje i nestajanje stvari prema nekom planu, tako je i umetnost bila za njega tvorenje i oblikovanje, kretanje u nekom medijumu pokrenuto dušom i rukom umetnika. Odatle su priroda i umjetnost za Aristotela dvije glavne pokretačke sile u svijetu. Razlike između njih su u tome što priroda kako kazuje Aristotel u Metafizici ima svoj princip kretanja u samoj sebi, dok umjetnost proizvodi stvari čija je forma u umjetnikovoj duši. Umjetnost je na taj način, ljudsko djelovanje po slici božanskog stvaranja.

Zanatsku vještinu (tehne) Aristotel razumijeva kao umijeće u proizvodnje nečega, koja se kako Copleston kazuje mora podijeliti na:
1. Umeće koje teži dovršavanju dela prirode, na primer stvaranju oruđa, jer priroda je snadbela čoveka samo golim rukama.
2. Umetnost koja teži podražavanju prirode. To je lepa umetnost, čiju suštinu Aristotel, slično Platonu, nalazi u podražavanju. Drugim rečima, u takvoj umetnosti se stvara jedan zamišljen svet koji predstavlja odraz stvarnog sveta.
Podražavanje za Aristotela nema pogrdno značenje kakvo mu je pridavao Platon, šta više, Aristotel podražavanje ističe kao nešto prirodno, te da čovjek nalazi zadovoljstvo u proizvodima podražavanja.

Proizvodi umjetnosti i prirode se razlikuju po svojoj harmoniji i skladnosti, te Aristotel u Politici ukazuje na tu razliku: Lijepi se razlikuju od onih koji nisu lijepi, a djela umjetnosti od stvarnosti (prirode) po tome što su rasuti elementi u njima organizovani. U Metafizici Aristotel lijepom još pridodaje i red, sklad i određenost. Također pojam lijepog Aristotel proširuje i u Poetici, kazujući da je ljepota jeste u veličini i poretku. Da bismo za živo stvorenje mogli kazati da je lijepo, razmještaj njegovih dijelova mora biti skladan, a ono samo mora da posjeduje i određenu veličinu (ni suviše veliku ni suviše malu).

U Poetici Aristotel razmatra epiku, tragediju i komediju, dok se slikarstvo, vajarstvo i muzika usputno spominju. Osnovu njegova djela čine njegova razmatranja grčke tragedije, koju on definira: Tragedija je, dakle podražavanje, koje ima veličinu, govorom kićenim i odjelitim za svaku od vrsta u (pojedinim) dijelovima, (sa licima) djelujućim a ne pripovjedajućim, a kroz sažaljenje i strah, izvršava ona pročišćavanje (katarzu) takvih osjećanja. Analizirajući Aristotelovu definiciju tragedije Copleston dodaje nekoliko dopuna i objašnjena Aristotelovih riječi:

1. Epiteti ozbiljna, plemenita, dobra koje Aristotel koristi, govore o svojstvima sadržaja tragedije. Tragedija deli ta svojstva s epskom poezijom, a zahvaljujući istim tim svojstvima, obadve se razlikuju od komedije i satire, koje se bave onim nižim, bilo ružnim ili smešnim.
2. Celovita radnja, tj. radnja koja ima početak, sredinu – i koja je organski povezana. To jedinstvo zapleta ili organsko jedinstvo sastava jeste jedino jedinstvo koje je Aristotel strogo zahtevao.
3. Govorom kićenim ukrasima. Sam Aristotel kaže da pod ovim iskazom razumeva govor sa ritmom melodijom i pesmom.
4. Odelitim za svaku od vrsta, tj. neki odseci se izvode samo kroz stih, a drugi iznova kroz pesme. Aristotel, razumljivo ima u vidu grčku tragediju sa njenim izmenama govornog stiha i horskih pesama.
5. U dramskom, a ne u pripovedačkom obliku. Upravo u tom se razlikuje tragedija od epskog pesništva.
6. Katarza. Ona postavlja psihološku svrhu ili cilj tragedije.

U Poetici Aristotel, također nabraja i šest sastavnih dijelova tragedije: priča ili zaplet, karakteri, izgovori (dikcija), misli, prizori i napjevi (melodije). Priča odnosno zaplet, je od navedenih elemenata tragedije i najznačajniji. On je kako Aristotel kazuje važniji i od likova jer u komadu – oni ne djeluju da bi podražavali karaktere, nego uzimaju (da prikazuju) karaktere zbog radnje. Tragedija je, dalje Aristotel nastavlja podražavanje ne ljudi već radnje i života, sreće i nesreće, a sreća i nesreća su u radnji, a svrha fabule je neka radnja, ne kakvoća. Po karakteru ljudi su takvi i takvi, no po djelovanju sretni ili suprotno … Povrh toga, bez radnje ne bi bilo ni tragedije, a bez karaktera ona bi mogla postojat. Ove Aristotelove riječi nemaju namjeru da umanje značaj dobrog ocrtavanja karaktera u drami, on naglašava da je tragedija bez dobro ocrtanih likova manjkava tragedija, te kazuje da je dobra karakterizacija likova najznačajniji element poslije zapleta.

Aristotel je također smatrao da tragedija treba da sadrži ili preokret ili prepoznavanje. Preokret je Aristotel razumijevao kao promjenu iz jednog stanja stvari u suprotno, npr., kada pastir Edipu nehotice otkriva tajnu njegovog rođenja, čitava situacija se mijenja u komadu, jer Edip saznaje da je neznajući počinio rodoskvrnuće. Prepoznavanje je promjena iz nepoznavanja u poznavanje pa time ili na ljubav ili na mržnju, koja se odigrava kod lica određenih za dobru ili zlu sreću.

Budući da je tragedija podražavanje onih radnji koje pobuđuju sažaljenje i strah, Aristotel kazuje da se tri oblika zapleta moraju izbjegavati:
1. Na sceni se ne smije prikazivati zapadanje dobrog čovjeka iz sreće u nesreću, jer Aristotel smatra, da je takvo podražavanje i prikazivanje odurno i gledaocu će duh pomutiti gnušanjem i užasavanjem da se neće ostvariti tragičan efektat.
2. Aristotel ne preporučuje prikazivanje rđavog čovjeka kako dospijeva iz nesreće u sreću. Takav slijed događaja smatra Aristotel je sasvim netragičan, i ne izaziva u nama osjećaj sažaljenja ili straha.
3. Također se na sceni ne smije prikazivati ni kako krajnje rđav čovjek pada iz nesreće u sreću. Takvo prikazivanje bi moglo da probudi neko osjećanje čovječnosti, ali ne sažaljenje i strah, jer sažaljenje kako Aristotel naglašava izaziva nezaslužena nesreća, a strah izaziva nesreća nekog sličnog nama.
Odatle tragedija Copleston zaključuje treba da prikazuje srednju vrstu ličnosti, koju pogađa nesreća prouzrokavana nekom pogreškom ili krivicom, a ne porokom ili iskvarenošću.

Sažaljenje i strah treba da budu pobuđeni samim zapletom tragedije, a ne određenim spoljnim elementima, kako bi se ostvario psihološki cilj tragedije, a to je pročišćavanje odnosno katarza. Tumačenja pojma katarze su išla u dva pravca. Prema Lessingovom tumačenju, katarza predstavlja očišćenje osjećanja sažaljenja i straha, i taj metaforički izraz se izvodi iz oblasti obrednog očišćenja. Drugo tumačenje – tumačenje Bernaysa je prema većini autora i najprihvatljivije, a prema njemu je neposredan zadatak tragedije pobuđivanje osjećanja sažaljenja i straha, odnosno sažaljenja prema prošlim sadašnjim patnjama junaka, a straha zbog patnji koje se nejasno nagovještavaju. Odatle je zadatak tragedije oslobađanje duše od osjećanja straha i sažaljenja preko neškodljive i prijatne forme koju pruža medijum umjetnosti.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel: Poetika ili O pjesničkom umijeću.
Aristotel: Metafizika.
Aristotel: Politika.
Aristotel: De partibus animalium.
Platon: Zakoni.
Platon: Država.
Frederick Copleston: Istorija filozofije.
Katarina Everet Gilebrt, Helmut Kuhn: Istorija estetike.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂