Izbor iz poezije: Federico Garcia Lorca

Federico Garcia Lorca, rođen 1896. godine, izvorna je pojava u savremenom španjolskom pjesništvu. Osim pjesama piše drame, bavi se pozorištem, glumi, režira i komponira. Već od prvih stihova koje je objavio u zbirci ” Knjiga pjesama” pokazuje izuzetnu pjesničku nadarenost, kojom se uveliko vezuje za svoju Andaluziju, njen pejzaž i ljude, te se s punim pravom može reći da je pjesnik tragike i bola svoga naroda. Stihovi su mu kratki, svedeni gotovo na jednu riječ, nabiti do krika, ali istovremeno nježni i glazbeni. U vremenu od 1929. do 1930. nastaje njegova knjiga nadrealističkih pjesama ” Pjesnik u New Yorku” koja se i po stilu i sadržaju razlikuje od ostale mu lirike. Ubijen je 1936. godine.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Oproštaj

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Pjesma konjanika

Cordoba.
Daleka i sama.

Crni konjic, velik mjesec
i masline u bisagama.
Premda poznam ceste, nikad
neću stići u Cordobu.

Kroz ravnicu i kroz vjetar
crni konjic, crven mjesec.
Pogledima smrt me prati
svrh tornjeva iz Cordobe

Jao, duga li je cesta!
Jao, ti moj dobri konju!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu

Cordoba,
Daleka i sama.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Romanca mjesečarka

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar. Zelen – grane.
I lađu na pučini,
i konja u planini.
Sa sjenom oko pasa
ona sanja na balkonu,
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Zeleno, što volim zeleno.
Pod ciganskom mjesečinom
nju sve stvari posmatraju
ali ona njih ne može.

Zeleno, što volim zeleno.
Velike ledene zvijezde
dolaze s ribom sjene,
što otvara cestu zori.
Smokva tare povjetarac
čvorovima svojih grana,
a planina, mačka lušež,
ježi svaki ljuti aloj.
Ali tko će doći? Otkud?
Ona stoji na balkonu
put zelena, zelen – kosa,
sanjari o gorku moru.

– Kume, hoću da mijenjam
svoga konja za njenu kuću,
i sedlo za ogledalo,
svoj nož za njen pokrivač.
Kume, vučem se krvav
odonud iz klanca Cabre.
– Kad bih moga, moj momče,
uglavio bih posao,
ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Kume, hoću umrijeti
pristojno u svom krevetu,
čeličnome, želio bih,
sa holandskim ponjavama.
Ne vidiš li mojih rana
od njedara pa do grla?
– Tri stotine mrkih ruža
na košulji bijeloj tvojoj,
krv probija i miriše
uokolo tvoga pasa.
Ali ti nisam više svoj,
moja kuća nije moja.
– Dajte barem da se popnem
do visokih balustrada.
Balustrada mjesečine
otkle teku glasi vode.

Kum uz kuma već se penje
put visokih balustrada.
Ostavljajuć trag od krvi.
Ostavljajuć trag od suza.
Drhtale na krovovima
svjetiljke od svijetlog lima.
Tisuć bubnjić kristalnih
ranjavahu praskozorje.

Zeleno, što volim zeleno,
zelen vjetar, zelen – grane.
Popeše se do dva kuma.
Širok vjetar ostavljaše
u ustima čudan okus
žuči, metve i bosiljka.
– Kume! Gdje je ona, reci,
gdje je tvoja gorka mala?
– O, koliko je čekala!
Koliko je čekala te
svježeg lica, crnokosa,
na zelenoj balustradi!

Na obrazu nakapnice
ljuljala se CIgančica
put zelena, zelen – kosa,
s očima od hladna srebra.
Ledenica mjesečine
podržava je na vodi,
i noć posta posve bliska
ko malena poljanica.
Žandari od vina pjani
udarahu po vratima.
Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar, zelen – grane.
Lađu na pučini,
i konja u planini.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!
🙂