Počeci pismenosti na prostorima Bosne i Hercegovine

Bugojanska vaza – najstariji pisani spomenik u Bosni i Hercegovini
(VI stoljeće p.n.e.)

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Počeci pismenosti na prostorima Bosne i Hercegovine

Današnji prostori Bosne i Hercegovine su, stoljećima unazad, bili okupirani i naseljani mnogim narodima i nacijama. Samim time, na taj način se i razvijala pismenost na prostorima Bosne i Hercegovine, te njene korijene i početke možemo pronaći stoljećima unazad, otprilike u vremenu VI stoljeća p.n.e. To možemo da utvrdimo pomoću ostataka spomenika koji se nalaze na našim prostorima, te upravo pomoću spomenika možemo da vidimo kako je tekao razvoj pismenosti na našim prostorima. Naime, najstariji spomenik pronađen na teritoriju Bosne i Hercegovine, datira iz VI stoljeća p.n.e, otkriven na gradini Pod kod Bugojna, te je urezan u svježi rub zemljane posude. Natpis koji se nalazi na spomeniku, je zapravo na etrursko-umbrijskom jeziku, te sadrži riječi posvete bogovima Janu i Juturni. Upravo ovaj spomenik, te ostali spomenici koji su pronađeni na teritoriju grada na Vrbasu, su dokazi povezanosti Bosanske krajine i sjeverne Dalmacije sa srednjim regionima Apeninskog poluotoka, te na ovaj način možemo da vidimo umbro-etrurski utjecaj prema Balkanu.

Drugi spomenik, potječe sa juga zemlje, iz porječja donje Neretve. Ovaj spomenik upućuje na kulturne utjecaje iz grčkog helenističkog svijeta. Radi se o natpisu izvedenom u klasičnim grčkim pismenima na novcima ilirskog plemena Daorsa, datiranog u prvoj polovini II stoljeća p.n.e. Naime, trgovci iz Daorsona su bili pismeni ljudi, jer su to zahtijevali običaji njihovog vremena. Natpis, na novcima plemena Daorsona, spominje ime i ratne uspjehe upravo čovjeka koji je na našim prostorima započeo prekretnicu između anonimne prethistorije i pismenog historijskog doba. Radi se o Oktavijanu Augustu, koji je bio prvi doživotni imperator u starom Rimu, te stvarni presudni osvajač naših krajeva 9. godine nove ere. Upravo Augustova osvajanja ilirskih zemalja domaćem narodu nisu donijela velike dileme, te su se iliri morali uklopiti u okvire grčko-rimske antičke civilizacije, a samim time preuzeti i pismenost ovih naroda. Najbrojniji natpisi iz rimskog doba nalaze se zapravo na nadgrobnim spomenicima i žrtvenicima bogova. S druge strane, manje je onih koji govore o ljudima i o životu kakav su tada živjeli. Ljudima u provinciji nije smetalo što su neki od natpisa bili sastavljeni sa nespretnom konstrukcijom rečenica uz ponekad lošu deklinaciju imenica.

Na prostorima Bosne i Hercegovine, u VI stoljeću, dolazi do tamnog nepismenog i anonimnog ranog srednjeg vijeka, naime novi gospodari naših prostora, Slaveni, nisu bili izuzetno vješti pismu, niti pisanim zakonima. Ali već u VIII stoljeću naši prostori bivaju okupirani velikim Karolinškim carstvom, stoga je postala dostupna pisana riječ sa dvora Karla Velikog. Međutim, njegov dvor je bio veoma udaljen, te sam njegov jezik je bio jedva razumljiv malom broju obrazovnih ljudi, kojih skoro da i nije bilo. Tek u IX stoljeću na Rapovinama kod Livna će biti zapisan prvi do sada poznati tekst posvete na latinskom jeziku sa predromaničkom varijantom pisma, te koji glasi: FERRE DIGNATUS EST A HONOREM BEATI PETRI APOSTOLI PRO REMEDIO ANIME SUE.

O samim  počecima latinske pismenosti na prostorima Bosne srednjeg vijeka, veoma je teško nešto pouzdano tvrditi. Pretpostavlja se da je mogla postojati Crkvom podržavana tradicija kod starosjedilačkog naroda, Rimljana i rominiziranih Ilira, koju je pospješila karolinška renesansa.

Svakako o punom kontinuitetu pismenosti na našim prostorima može se govoriti tek od vremena vladavine bana Kulina, kada je na pergamentu zapisan dvojezični trgovački ugovor sa Dubrovnikom, koji se desio 1189. godine, prvenstveno na latinskom jeziku, pa potom i na narodnom jeziku. Sljedeći sačuvani latinički pisani dokument je posveta na oltaru, katedrale svetog Petra u Vrhbosni, današnjem Sarajevu, koji datira iz četrdesetih godina XIII stoljeća.

Od samostalnosti bosanskog kraljevstva, pismenost na našim prostorima se razvija pod daleko povoljnijim uslovima, stoga je o njenom razvoju ostalo mnogo spomenika na osnovu kojih je zapravo moguće dobiti vjernu sliku razvoja i širenja pismenosti. Odvojivši se kao zasebna država, Bosna je ostala kulturno i politički izolovana, te se upravo u takvim prilikama razvijala pismenost na našim prostorima, čiji napredak je zapravo tekao vrlo sporo, zadržavajući i dalje stare tradicije i stare uzore.

Pored postojanja grčkog i latinskog pisma na prostorima Bosne i Hercegovine, javljaju se i pisma ćirilice i glagoljice. Za otkriće pisama ćirilice i glagoljice, bili su zaslužni Ćirilo i Metodije, braća porijeklom iz Grčke, koji su bili su bizantijski hrišćanski teolozi i hrišċanski misionari. Zbog potreba obavljanja njihovih dužnosti, odnosno propovijedanja i širenja vjere, morali su da osmisle novo pismo, odnosno jezik naroda, jer će samim time tako lakše shvatiti i prihvatiti novu vjeru. Upravo za potrebe svoje misije širenja vjere, osmislili su glagoljicu, prvu abecedu koja se koristila za slavenske rukopise. Za osnovu narodnog jezika Ćirilo je uzeo narječje, koje je naučio u okolini Soluna. Ovaj jezik je bio općeprihvaćen i danas se naziva staroslavenskim, te je glagoljska abeceda odgovarala posebnostima slavenskih jezika. Potomci glagoljice, kao što je ćirilica, se i danas koriste u mnogim jezicima.Ćirilica je pismo koje se pojavilo nakon glagoljice, zbog njene složenosti, stoga su Ćirilo i Metodije odlučili da stvore novo pismo koristeći grčki alfabet, dok su slova tipična za slavenske jezike i koja ne postoje u grčkom pismu, ostala u izvornom obliku iz glagoljice.

Razvoj pismenosti na prostorima Bosne i Hercegovine je išao dugim i sporim putem, oviseći o okolnostima i okupacijama koje su se dešavale kroz historiju na našim prostorima. Upravo spomenici, koji su i dan danas, prisutni na našim prostorima, govore i svjedoče o vremenu i prilikama kroz koje je naša država prolazila. Postojeći spomenici su veoma važni za historiju naše države, stoga je potrebno da poznajemo korijene i početke naše pismenosti, ali i pored pismenosti, početke književnog stvaralaštva, te samog umjetničkog djelovanja.

Razvojem pismenosti na našim prostorima, razvijala se i književnost. Naime, književnost na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini od prve pojave, pa do kraja XV stoljeća, prožeta je duhom kršćanstva, kao vladajuće ideologije Evrope, što je zapravo i u skladu sa srednjovjekovnom književnošću slavenskih naroda uopće. Postoje neki vrlo rani natpisi na kamenu, ali od najznačajnih za razvoj književnosti su Humačka ploča, iz X ili XI stoljeća, potom natpis sa Manastirišta u Kijevcima kod Bosanske Gradiške. Što se tiče rukopisa, s obzirom na to da u najranijim koji se pripisuju bosanskohercegovačkoj književnosti nema naznake ni pisara ni mjesta na kome su pisane, ne mogu biti tako nesumnjivo svjedočanstvo kao što je to slučaj sa lapidarnim spomenicima.

Općenito uzevši kulturno i književno nasljeđe Bosne i Hercegovine iz ovog perioda slabo je sačuvano, zbog ratova i velikih društveno-političkih promjena, tako da su do današnjeg vremena doprli samo ostaci, te uglavnom samo ona djela koja su bila pogodna da ih prime i druge sredine.

U Bosni i Hercegovini, u srednjem vijeku, postojala je specifična crkvena organizacija, pod nazivom crkva bosanska, čiji su se članovi nazivali krstjanima, dok su ih pripadnici katoličke i pravoslavne crkve smatrali hereticima. Ova crkva se razlikovala, po svom karakteru i unutrašnjoj organizaciji, i od katoličke i od pravoslavne, te njen asketizam i odsustvo određenih feudalnih institucija, ograničavali su izvjesne vidove umjetnosti. Glavna masa bosanskih srednjovjekovnih rukopisa mogla je biti sačuvana poslije sloma bosanske države, samo pod uslovom da se njihov sadržaj nije u bitnome suprotstavljao sa sadržajem vjerovanja pravoslavne crkve, te je tako najveći broj bosanskih srednjovjekovnih kodeksa nađen zapravo u pravoslavnim manastirima. Ostali su spomenici, uglavnom propali, a sačuvani su samo izuzetno, kao što je slučaj sa Listićima iz Monteprandona. Najstariji rukopisni kodeksi, ili njihovi ostaci, nisu stariji od XII stoljeća, te većina pripada rukopisima crkve bosanskih krstjana. Ipak, najstariji cjeloviti kodeks koji je napisan na bosanshohercegovačkom prostoru jeste Miroslavljevo jevanđelje iz XII stoljeća, koje je napisano ćirilicom. Dok su dva odlomka Apostola, koja se također vezuju za bosanskohercegovački prostor, pisana glagoljicom.

Autorka: Elma Mujić

Upute na tekst:

Vojislav Bogićević: Pismenost u Bosni i Hercegovini.
Vaselin Masleša: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!  🙂