Proza: Luka Bošković, poglavlje IV “Ostoja”

Luka Bošković

Ostoja

„Nadam se da vijest o mom dolasku neće početi svoje širenje dok Prosvjetljeni ne odluči da je došlo vrijeme“, s osmjehom je rekao stari mladić dok je hotelsko osoblje preuzimalo prtljag.

„Naravno! Soba je spremna. Kao što je i traženo, zidovi su i čvrsti, te nijedan zvuk, ma koliko glasan bio, ne može pobjeći, a ni nepoželjno ulaziti. Posluga neće ulaziti bez zahtjeva, a sve potrebštine će Vam biti ostavljene pred vrata prije nego što će posluga pokucati zbog znaka da preuzmete šta budete tražili. Nego, zašto ste tražili takve mjere?“, upita srdačno Vlasnik. Srdačnije nego inače jer zna koliko je poželjno ostaviti dobre utiske mušterijama koje Gradonačelnik pozove.

„Znate, moj rad je veoma zahtjevan, i kad-tad moram naglas razmišljati da bi pravilno mogao sve postići. Ne bih da ometam druge goste ako bih u vatri počeo glasno razmišljati, a ne bih ni da vanjska zvučna ometala ugase moje koncentraciju.“

„Nismo uspjeli naći sobu bez prozora, ali smo sačuvali jednu što ima jedan mali prozor“

„Uredu, možete tokom moje šetnje nakon što se smjestim staviti neku težu zavjesu.“

„Neće li Vam trebati dnevne svjetlosti. Ipak, koliko se razumijem u arheologiju, morat ćete pisati izvještaje? Ili ćete prepustiti to Vašem timu kad dođe?“

„Ako mi zatreba dnevna svjetlost, prošetat ću gradom. Ovaj put radim sam. Pretpostavljam da su Vam već rekli da je ovo veoma delikatno istraživanje. Groblje je koliko sam upućen zabranjeno svakom stanovniku? Dovoljno će uznemiravajuće biti da ja sam tu prekopavam. A kad budem pisao, dovoljno će biti svjetlo svijeće.“

Nastavili su pričati dok je stariji čiča odvodio specijalnog gosta do njegove sobe. Ostali gosti su bili previše zauzeti svojim tračevima o Crvenoj ženi da skrenu pažnju na novog novajliju, a nisu ni znali značaj novog gosta. Prosvjetljeni je i dalje održavao svoju već ponovljenu misu, Gradonačelnik nije obavijestio nikoga, a Posrednik nije bio upućen u ovo dešavanje da svima na Trgu iznese novosti i tumačenja.

„Možda su Vam već rekli, ali nešto se desilo Bibliotekarki i nije Tanat bio u mogućnosti da Vam donesu spise iz arhiva grada“

„Hvala, ali Gradonačelnik je već rekao da mogu i sam pod punim povjerenjem njegovim ući u arhiv i pronaći sve što mi treba. Ne bih da sudim prerano, ali štagod da je Bibliotekarki poremetilo um, dovoljno mi pokazuje da njen um nije dovoljno jak da bude moj saradnik“

I sa tim pozdravom Ostoja uđe sa prtljagom u svoju sobu, a Vlasnik ostade u hodniku razmišljajući kako je u svom životu konačno doživio poznanstvo s osobom koju ne može tako lako pročitati. Bit će mu zabavnije u jutarnjim satima, naravno, ako novi gost odluči doručkovati u restoranu u hotelu. Ipak, Gradonačelnik je i tražio da mu se omogući sve što se poželi, a novi gost se nije činio kao neko ko bi volio biti izložen onolikom broju blebetala.

Kad je ušao u svoju sobu, zatvorio je i zaključao vrata, uzeo staklenu vazu sa  stola pored kreveta i bacio je svom snagom od zid. Ona se bučno razbila u tisuće malih komadića. Niko nije pokušao uletjeti u sobu, a nije ni nezadovoljno kucao ni na vrata ni na zidove. Ostoja, zadovoljan što mu je glavni zahtjev ispoštovan, izvadi rogatu lobanju iz svoje ručne torbe i stavi je na sto. Na prvi pogled, izuzev spomenutih rogova, moglo bi se pomisliti da je ljudska lobanja. Imala je sve ljudske kosti, očne i nosna duplja su bile prazne. Jedino su ta tri roga govorila da lobanja nije dolazila od potpuno ljudskog bića. Dva veća roga, kao što kod srndaća krase glavu, rasla su iz sljepoočnih kostiju, a jedan oštri rog, rog kakav bi bio kod jednoroga, je rastao iz čeone kosti, odmah iznad sredine očiju. U očnim dupljama se pojavi tračak purpunog svjetla i jedan glas, obični slušalac bi pomislio naprvu da je muški, ali onda bi zvučao previše ženstveno u svom tonu, pomislio bi slušalac glas mlade osobe, ali onda bi glas dobio težinu nekoga ko je stoljećima promatrao besmislice ljudskog roda, da, taj glas bi mogao zvučati i vanzemaljski i onozemaljski, ali previše bi poznat bio ušima da ne bude zemaljski i ovozemaljski, da, taj glas Lobanje ispuni prostoriju

„Prestigla<nas>je.“

„Da, morat ću odmah danas otići do arhiva da vidim da li je išta značajno odneseno“

„Ne<moraš.Ako<je>um<oduzela>Vrana+a<nema>drugoga<što>bi<znalo>značaj<našeg>dolaska+onda<ne>moraš<se>žuriti<jer>je<već>odneseno<ono>što<bi>nama<koristilo“

Ostoja radi lakše komunikacije, sjede na stolicu za stolom preko koje stavi obje noge i uze lobanju u ruke. Počeo se igrati sa njom i jednom rukom je bacati blago u zrak i dočekujući je nazad drugom rukom.

„Znaš<da>ne<podnosim>kad<tako>postupaš<sa>mojim<tijelom.“

„Znam. Znam da i ti znaš da ni ja ne podnosim što ne znam ko si. Znam i da je ova lobanja neuništiva, ili da makar nisam otkrio način kako da se oslobodim od tebe.“

„Došao<si>do<grada>gdje<je>moj<grob.Moja<sjena>će<otežavati>Vrani+ti<samo>uradi<svoj>posao<i>otkrij<koji>od<grobova>je<moj.“

„I pazit ću da ne napravim grešku jer ne želiš tuđa sjećanja, već želiš svoja. I bez svojih sjećanja, ne možeš zaustaviti Vranu. Možda ti imaš problema sa sjećanjima, ali izvrsno dobro pamtim i ne moraš sve ponavljati vječno.“

„Idi<prošetaj>gradom.Provjeri<okolnosti.Istraži>područje.Moja<sjena>će<tebe>motriti!“

S tim riječima, purpurna svjetlost se ugasila u očima lobanje, i lobanja je ponovno postala prazna. Ostoja je pospremio ostale kofere, lobanju vratio u torbu i krenuo u šetnju. Ako ko bude rovio po prtljagu, znat će jer će svakakvi upiti biti neizbježni. Na izlazu se javio recepciji da nabave zavjese kakve bi sprječile ulazak dnevne svjetlosti, a i spriječile bi bilo kakve zvukove razgovora sa Sovom. Bio je iznenađen kad se duh, duša, demon ili štaveć je obitavalo u lobanji predstavilo kao Sova. Više smisla bi imalo Jelen ili Jednorog, ili naprosto Anomalični čovjek, ali tako se predstavila i tako je prihvatio ime.  Riskantan je bio razgovor maloprije sa njom, ali soba je bila pri vrhu hotela, a provjerio je da li se iko motao po terasama prije nego što je navukao tanke zavjese što su bile u sobi. Pozdravio se sa vlasnikom koji je pio svoju drugu šolju kafe, a on se samo osmjehnuo. Bio je svjestan da će o svom gostu više saznati ako ne pokazuje nikakav interes, morat će jednu opasku napraviti pomoću koje će započeti svoju priču o Ostoji.

Hotel se nalazio na brdu van grada, pa je Ostoja morao silaziti kroz bašte prije nego što je uopšte došao do prvih zgrada i kuća. Čuo je da u hotelu većinom borave Tanaćani, odnosno da je česta navika mještana pobjeći od morbidne dosade grada i strogih pravila tako što će povremeno plaćati smještaj u obližnjem brdu. Nije bilo daleko od Tanata, ali je bilo dovoljno udaljeno. Svakako su svi mještani svoj grad nosili sa sobom gdje god pošli, pa je praktičnije otići na prvo mjesto van samog Tanata jer bi inače istrošili energiju i novac da odu preko svijeta ako bi se opet osjećali kao da su u Tanatu. Naime, postojao je čudan običaj da su se u Hotelu, a i na poljanama na Brdu ponašali kao da ne postoje svi oni sugrađani sa kojima se nisu dogovorili za odmor. Ako bi slučajno neko čuo loše stvari o sebi na Brdu, u Tanat bi se vratio kao da se to nije ništa desilo. Zar nije logično da ako svi odu van Tanata da bi se na vidjelo iznosila sva mišljenja, svi strahovi i sva lošina, da u Tanatu to ne postoji?

Italijan, tako nazvan zbog svog porijekla dok se zanimao za književnost je dobio svoj nadimak Ostoja kad se počeo zanimati za prošla društva. L'osso znači kost, a svakako se zanimaš za nebitne države i izolovana društva. Ostoja, tako se zvao kralj jedne takve države. Pristaje ti, do kraja ćeš života promatrati samo kosti i mjesta prepuštena svojoj sudbini bez ičije pomoći, tako su mu rekli prijatelji kad je umjesto književnosti nastavio se baviti arheologijom. Sad se nalazio u jednom takvom gradu, a i došao je da istraži misteriju o njihovom groblju, što znači, čekale su ga kosti. S obzirom da ga je Sova u onakvoj lobanji navela da pronađe bilo koga u ovom gradu, ko zna kakve su ga kosti očekivali. Teško da će biti potpuno ljudske.

Sovu, njenu lobanju, nije u potpunosti nigdje pronašao svojom voljom. Lobanja je njega pronašla kad se odmarao na plaži opet jedne nebitne države i izolovanog društva. Čak je i more imalo ime u kakvom bi jednog jutra talasi iznijeli čudnu lobanju što govori. Pošto je Ostoja toliko gluposti i neobjašnjivih stvari doživio, rogata lobanja čije oči svijetle dok govori je samo granicu normalnosti pomjerila nekoliko centimetara iznad one koju je ranije sebi postavio. Ona mu je i rekla kome da piše, i šta reći Gradonačelniku da ubijedi Prosvjetljenog da omogući njen pronalazak svog tijela. Gradonačelnik nije ni razmatrao kakve posljedice Tanatu to može biti, njegova je jedina želja bila da svoje ime zavede u historiju grada među njegove prethodnike koji su napravili sve institucije i zgrade grada. I tako je Italijanov, odnosno Ostojin, dolazak u Tanat omogućen.

O tome je razmišljao kad je prošao kapijom za sjeverni ulaz u grad, uz čije zidove su bili postavljeni simboli srca da označe kako se hodi glavnom ulicom. Tu je primijetio na krovu zgradu jednu ljubičastu siluetu, sjenu Sovinu kako ga motri radi bilo kakve opasnosti od Vrane.  Opazio je gotičke ukrase po zgradama i ljude koji su prolazili. Zbog svoje kose se znalo da nije domaći, i u Tanatu su ga izbjegavali. Kasnije će otkriti da je Posrednik jedini prihvaćen kao dio grada, a da Umjetnicu i Bibliotekarku drže kao ‘potrebne uljeze’ u svom gradu. Opterećenje je bilo građanima navikavanje na još jednu takvu osobu, a Ostoja je i sam znao koliko bi moglo to prikazati kao težu okolnost tokom svog zanimanja. Niko nije znao još zašto je došao, a svima će biti jasno da je on taj što će ‘roviti po grobovima njihovih predaka’ kad postane zvanično, zato je ušao u prvu prodavnicu, ne toliko da kupi sebi kafu, već koliko da spomene u vještini svakodnevnog praznog čavrljanja da neće ostajati dugo. Znao je da će se dovoljno brzo proširiti vijest, i moći će na miru da ispituje unutrašnje djelovanje grada dok  ne postane centralna osoba. Tanaćani su u svom apsurdnom životu i dalje imali dio logike: „Šta mislite koliko ovih što dođu i odu što liče na nas bude? Ništa značajno ne urade, zašto bi i ovaj žuti

Produžio je pravo i išao ka putu groblja. Srećom, iz daljine je primijetio da jedna osoba, sličnija njemu nego Tanaćanima, stoji i promatra groblje u tišini. Ostali građani nisu se ni obazirali na nju, mogao je prići i sa njom započeti razgovor, i usput osmotriti teritoriju koju treba istražiti. Svakako nije planirao popiti kafu i njenu naklonost, osim što je vjerovatno i ona bila izolovana od ostalih zbog svoje kose (pa bi automatski bila otvorenija osobi koja bi dijelila rijetkost sa njom), bi mogao dobiti tako što joj ponudi svoju kafu. Prošao je pored fontane gdje je primijetio Posrednika kako očima umornih od dosade svih vijesti što iznosi sjedi i čeka znatiželjna pitanja Tanaćana za dublja tumačenja događaja. Kasnije će Ostoji biti jasnije da je Posrednik toliko vremena izgubio čekajući nekoga da sazna šta on misli o događajima koji iznosi, ali šta su Posrednikova mišljenja bilja među tisuće i tisuće mišljenja i tumačenja svih onih što ga slušaju? Kasnije će se i kroz razgovor sa prvom poznanicom samog Tanata (znao je da Vlasnik dolazi s vana, ali za Umjetnicu nije bio siguran da li je autentična Tanaćanka s anomalijom ili je i ona došljak) zapitati zašto ona nije inspiraciju pronašala u Posrednikovoj bijednoj nadi.

Prišao je nepoznatoj ženi, i kad je ispod njenih očiju spazio podočnjake, laknulo mu je da će njegova strategija približavanja građanu Tanata uspjeti. Prihvatila je kafu, bez da ga je i pogledala, zahvalila se i nastavila gledati u groblje kroz kapiju. Uslijedio je razgovor:

„Vi često ovdje stojite i promatrate groblje?“

„Da, tražim inspiraciju. Inače, da objasnim svoju čudnost, ja sam Umjetnica i držim školu slikanja u ovom gradu. Nisam sigurna da sam Vas ikad primijetila u Tanatu?”

„Niste, danas sam stigao. Ne moramo se persirati. Vidim da dijelimo zajedničku interes ka mrtvima. Vi ih slikate, ja istražujem njihove živote.“

„Arheolog, znači. Odakle ti da si stariji od mene, pa da razbijaš led sa ti?“

„Dosta sam stariji nego što izgledam. Činiš se mlađom od mene.“

„Prilično sam starija nego što izgledam, možda čak i više od tebe. S obzirom da si arheolog i da razgovaraš o groblju, nije valjda da ćeš ga iskopavati? Znaš, Tanaćani ubistvima čuvaju svoju tradiciju. Nadam se da ti je omogućena sigurnost ako ćeš nam već otkriti kakve tajne se kriju od nas.“

„Ne brini. Troje utjecajnih ljudi će se pobrinuti da prođe bez problema istraživanje. Ne činiš mi se kao neko ko voli širiti vijesti, ali bolje je napomenuti da si rano saznala moju zanimaciju.“

„Što?“, blago se nasmijala usred razgovora,“Hoćeš li preuzeti praksu Tanaćana ako ikome kažem? Ne brini, ja rijetko govorim. Samo slikam, a i mogla bih naslikati tu tvoju tajnu odmah danas i svima pokazati, ali niko neće znati šta slika govori. Zato sam i došla ovdje da učim ljude slikanjem.“

Sjena Sove je neopažano promatrala njihov razgovor iz Mauzoleja na groblju, dok jedna vrana graktala od radosti s obližnje zgrade. Sjena i vrana su se pogledale. „Ovaj put, ali vjerovatno samo ovaj put, ovo novonastalo poznanstvo će ostvariti ono što želimo i ja i ti bez da ja ili ti gubimo ono što ti ili ja želimo.“

Bilješka o autoru:

Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici: Lux Noctis – Poezija), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂