Platon o umjetnosti
Jedna od metoda kojom Platon raspravlja o umjetnosti, jeste utvrđivanje njena porijekla. Budući da je njeno porijeklo nejasno, kako primjećuje i Kuhn u Istoriji estetike, Platon pribjegava mitološkoj eksplikaciji porijekla umjetnosti. Naime, u dijalogu Protagora, Platon priča mit o Prometeju. Životinjama koje su postojale prije čovjeka, bogovi su dali krzna i kožu obraslu dlakom kao zaštitu od hladnoće, a kandže kako bi pribavljale sebi hranu i branile se od neprijatelja. Čovjek je, kako Platon kazuje u toj prvobitnoj raspodjeli dobara bio zaboravljen. Prometej, u brizi za golim čovjekom bez postelje i odbrane, krade sa neba vatru, a od božice Atene i boga Hefesta vještine tkanja i obrade metala. Na taj način Kuhn kazuje da grčki mit ukazuje na to da je umetnost došla u svet u vidu veština i pronalazaka kojima je čovek uspeo da zadovolji svoje najnužnije potrebe kad mu gola priroda nije više bila dovoljna. U toj maštovitoj slici porekla kulture, umetnost označava ono što čovek, pomoću svoje specifično ljudske inteligencije dodaje da bi se održao u borbi za opstanak. To je priroda izmenjena ili prerađena za čovekovo korišćenje i udobnost.
U djelu Aesthetic, Benedetto Croce kazuje da Platon iznosi mišljenje da se porijeklo umjetnosti treba tražiti u ljudskom – prirodnom porivu za podražavanjem. Umjetnost je u svome metafizičkom vidu, odnosno, svojoj suštini podražavanje. Za Platona ideja je ono uzorno, praoblik, dok je neko prirodno biće već jedna vrsta podražavanja. Odatle naslikan čovjek za Platona predstavlja odraz prirodnog čovjeka. Stoga je umjetnost odraz odraza. Prava istina se po mišljenju Platona može tražiti samo u Ideji, te je djelo umjetnika dvostruko udaljeno od istine. U Državi Platon kazuje da podražavalačka umjetnost jeste veoma daleko od istine, budući da su djela umjetnosti trostruko udaljena od bivstvujućeg, i lako se mogu proizvesti bez poznavanja istine – jer ona proizvodi privide a ne ono stvarno. Platon navodi primjer slikara koji slika krevet, slikajući ga iz samo jednog ugla, na onaj način kako se on u datom trenutku daje čulima, dok pravu suštinu kreveta (naučničku) ne poznaje, njegovu veličinu, širinu, visinu, dužinu, te kako se krevet zaista pravi.
Platona je od svih umjetnosti najviše zanimao položaj muzike i poezije, shodno stalnom suparništvu pjesnika i filozofa kao pribavljača mudrosti. Kuhn kazuje da za običnog Grka tog vremena Homerove pesme nisu bile samo uzbudljive priče, živo i ritmički ispričane, koje bi lebdele u nekom nestvarnom svetu, daleko od činjenica. One su bile priručnici teologije, ratovanja i državništva. Za Platonovog nekritičnog savremenika istina o bogovima i budućem životu nalazila se u Homeru, Hesiodu i dramatičarima, i nigde više. Nije postojalo nikakvo zasebno sveto pismo koje bi ga vodilo u religiji; nije bilo staleža učenih teologa koji bi kodifikovali dogmu. O ponašanju božanskih bića i volji bogova čovjek je učio od pesnika. Kad je Zevs, kako priča Homer, razgovarao sa Herom, svojom gospom, ili kad je Ares udario Atenu, to su bili stvarni događaji u objektivnom svemirskom poretku, a ne samo zamah pesnikove mašte. A od Homera se moglo naučiti i nešto više od teologije. Smatralo se da je on učitelj ratne veštine i da je upućen u puteve ljudskog srca i društvenog saobraćanja. Odatle je Platon vrlo često usmjeravao svoju kritiku i analizu ka toj narodnoj zamisli o Homeru kao pjesniku, učitelju, umjetniku i naučniku, sve istovremeno. On se u Državi pita, koliko je Homer uopšte upućen u prirodu bogova, budući da ih on predstavlja kao svadljive, lažljive i tvrda srca. Platon smatra, da mudrac svoje stavove uvijek treba zasnivati na racionalnom temelju, te iz tog razloga treba da poveže ideju o božanstvu sa atributima dobrote, istine i blagohotnosti. Filozof, kazuje dalje Platon, mora zaključiti da Homer ne razumije prirodu bogova, unatoč pretpostavci da je on autoritet u tome.
U X knjizi Države, Platon se obrušava dalje na Homera, te postavlja pitanje o njegovom poznavanju ratne vještine i državništva. On se obraća Homeru i kazuje: Ako si ti Homeru, mudar u pitanjima privatnog i javnog dobra, gdje si onda ostavio opipljive rezultate te svoje mudrosti? Da li s ikad napravio neki dobar zakonik ili ustav? Da li je igdje zabilježen neki rat koji bi tvojom pomoći bio uspješno završen? Čovjek koji je mudar u tim teškim stvarima svakako bi gledao da ostavi za sobom određena svjedočanstva o moći svog znanja. Međuditm, od tebe nam u tom pogledu nije ostalo ništa. Počevši od ranih dijaloga, Apologije i Iona, pa do onih poznih – Zakona, Platon naglašava da pjesnik nije ono za što je uvijek smatran, te da pjesnici pišu o onim stvarima koje ne razumiju. Tako Sokrat u Apologiji pripovjeda svoju zgodu sa grupom pjesnika, koje je podvrgao unakrsnom ispitivanju, da uvidi kolika je njihova mudrost i koliko razumiju ono što pjevaju: Uzevši one njihove pjesme koje su mi izgledale najbrižljivije urađene, zapitao sam ih šta su o njima mislili, kako bih ujedno naučio nešto od njih. Stid me da vam kažem istinu, gospodo, ali moram je reći: tako reći svaki prisutni čovjek umio je da govori bolje od njih o pjesmama koje su oni sami sastavili. Platon na ovaj govor Sokrata dodaje primjedbu, da je poezija neumjetnička i nenaučna: Tada sam shvatio da oni kad nešto sastavljaju ne čine to po mudrosti, nego po prirodi i zato što su nadahnuti kao proroci i vidovnjaci; jer i oni kazuju mnogo lijepe stvari, ali ništa ne znaju o onome o čemu govore.
U Ionu, Platon također produbljuje svoje učenje o nesvjesnom (zanesenjačkom) djelovanju umjetnika, oduzimajući im tradicionalne atribute učitelja i mudraca. Platon djelovanje umjetnika upoređuje sa nesvjesnim djelovanjem magneta. Sokratov sugovornik, Ion (rapsod i recitator), iako je dobio nagradu na olimpijadi recitatora, ne razumije pjesništvo, i ne umije da kazuje o temama svoga junaka, Homera. Nauka Iona, nije ništa bolja od nauke dobrog papagaja, zaključuje Platon. On razumijeva umjetnost, onoliko koliko magnetizovan prsten razumije zašto privlači gvožđe. Uostalom, dodaje Platon, i sam Homer nije ništa drugo već jedan magnetizovan prsten, samo jedan stepen bliži izvoru magnetizma: Svi dobri epski pjesnici kazuju sve te lijepe pjesme ne pomoću umjetnosti, nego kao nadahnuti i opsjednuti, a isto tako i dobri lirski pjesnici … Vidjevši dakle da oni sastavljaju i izriču toliko lijepe stvari o djelima ljudskim – kao ti, o Homeru – ne pomoću umjetnosti nego po božanskom dopuštenju, svaki je kadar da sastavi samo ono na šta ga je Muza podstakla … jer oni ne izriču te stvari pomoću umjetnosti nego pod božanskim utjecajem. Platon smatra da pjesnik kada stvara umjetničko djelo, nije pri svijesti, te da je predmet navale nadahnuća u svojoj duši. Odatle ga kazuje Platon, taj iracionalni izvor koji objašnjava prirodu njegovog proizvoda primorava da često protivrječi sebi kad stvara karaktere sa protivrejčnim raspoloženjima, i on ne zna koja je od tih protivrječnih izjava istinita.
Umjetnost je kako Platon kazuje u Zakonima plod podražavanja, dok pjesnike u Timeju naziva podražavalačkim sojem. Pojam oponašanja (mimesisa) u sebi sadržava tri nivoa kako izlaže Kuhn, najviši sadrži Ideje ili forme, drugi sadrži stvarnosti fizičkog sveta; a treći senke i odraze tih stvarnih predmeta i činjenica. Ideja je za Platona jedina postojana, stvarna i istinita, te dalje udaljavanje od ideje u stvarnost, podrazumijeva i veći nedostatak jedinstva, stvarnosti i istine. Mudrost kraljeva filozofa se ogledava u tome što on shvata i razumijeva to jedinstvo, istinito i stvarno. Zanatlije i poslovni ljudi, se bave stvarima drugog stupnja. Oni prave brodove, ležaje stolice, kapute, ratove, politiku i propise. Pjesnici i umjetnici se nalaze na trećem nivou, i njihovi produkti – umjetnosti su slike stvari koje se nalaze na drugom niovu. Stoga je umjetnost za Platona kopija kopije, blijeda i neistinita slika Ideje. Odatle Platon izražava svoje nepovjerenje u podražavalačku umjetnost slikara i pjesnika, upoređujući njihova djela sa odrazima u ogledalu. U Državi Platon kazuje da će podražavaoci okrećući ogledalo naokolo brzo proizvesti sunce i sve nebeske stvari, pa isto tako i zemlju i sebe, i druge životinje i oruđa i biljke. Podražavalačke umjetnosti po mišljenju Platona imaju mogućnost predstavljanja sjenke(i), pri tome zapostavljajući cjelinu. Stoga, Platon smatra, da pjesnici i slikari zauzimaju nisko mjesto među ljudskim bićima. Prema tipovima ljudskih bića i njihovim vrijednostima, kako ih je Platon naveo u Fedru u deset klasa, podražavalačke umjetnike, je postavio na šesto mjesto.
Emocije su po mišljenu Platona raznolike, te su neke korisne za čovjeka i državu, dok druge štete vrlovitom životu čovjeka. Odatle Platon smatra da kraljevski um filozofa treba da odluči koja vrsta umjetnosti će biti dozvoljena u idealnoj državi, a koja će biti zabranjena. Platonu je kako Coplestone primjećuje znatno više stalo do vaspitnih i moralnih učinaka umetnosti, učinaka, koji su, nema sumnje, od sporednog značaja za estetsko posmatranje kao takvo, ali koji zbog toga nisu ništa manje stvarni, njih mora uzeti u obzir svako ko, poput Platona, moralnu savršenost vrednuje više od estetske osetljivosti.
Autor: Senad Arnaut
Upute na tekst:
Platon: Država.
Platon: Protagora.
Platon: Zakoni.
Platon: Ion.
Platon: Sokratova odbrana i smrt.
Platon: Fedar.
Platon: Timej.
Benedetto Croce: Aesthetic.
Frederick Copleston: Istorija filozofije.
Katarina Everet Gilebrt, Helmut Kuhn: Istorija estetike.
Dunjalučar 