Izet Sarajlić je rođen u Doboju 16. marta 1930. godine. Djetinstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku. Po završetku II svjetskog rata prelazi u Sarajevo. Jedno vrijeme, uporedo sa studijama na Filozofskom fakultetu, bavio se novinarstvom, a najveći dio svog radnog vijeka proveo je u redakciji izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” za koje je uredio mnoga djela domaćih i stranih pisaca. U književnosti se javio još ga gimnazijalac 1948. godine. Objavo je više kniga poezije: “Sivi vikend”, “Minutu ćutanja”, “Ipak elegija”, “Vilsonovo šetalište”, “Stihovi za laku noć”, “Pisma”, “Nekrolog slavuju”, “Knjiga opraštanja”. Sabrana djela u tri toma izašla su mu 1998. godine. Izet Sarajlić je umro u Sarajevu 2002. godine.
Od nekog vremena
Od nekog vremena
više me uopšte ne zanima poezija.
Ono što me zanima to je život.
Najgora mjesta u poeziju su zapravo poezija.
Čim u pjesmu nahrupi život
stihovi i bez autorovog uplitanja
postaju poezija.
Dvoje sretnih ljudi
Dvoje sretnih ljudi
jedva ćemo naći
i u jednoj palati u Štokholmu.
Sretni ljudi
žive u kolibama od leda
u Laponiji.
O nagradama
Dok je sam ne dobije
nema pisca koji će odobriti ijednu nagradu.
Ja mislim nešto malo drukčije:
poneko priznanje
pjesnik mora da dobije i poslije smrti.
Zato
kad god me mimoiđe koja nagrada
ja kažem:
ta će mi dobro doći
u mom posmrtnom životu.
Sreća na sarajevski način
U Sarajevu
proljeća 1992. godine
sve je moguće
staneš u red za hljeb
i završiš na Traumatologiji
s odsječenom nogom
Poslije toga još kažeš
da si imao sreće.
Dunjalučar 