Proza: Dušan Pejaković, “Zapis jedne romanse”

Dušan Pejaković

Zapis jedne romanse

…. “ i živjeli su zauvijek srećno okruženi ljubavlju, lijepim stvarima i dobrim prijateljima.  “

Dovršavao je svoju priču. Upravo kucavši ove posljednje riječi na svojoj tastaturi, iznenada ga prože neki čudan osjećaj nelagode. Kliknuo je na ikonicu “Copy” i isprintao sebi jedan primjerak. Odvojio je nekoliko minuta da iznova pročita i rezimira svoju zamisao. Što je sve dublje zalazio u tekst, onaj osjećaj nelagode je sve više rastao. Sad je već počeo da ga obuzima. Da izaziva pravi pravcati fizički bol, poput neke lagane struje koja je kolala kroz njegovo tijelo. Sa tim je došla i nova spoznaja.

Shvatio je da je hipokrit. Naslonio je laktove na sto, položio glavu na ruke i zapitao se samo jednim velikim “ZAŠTO ?”. Zašto se trudi da napiše ovu populističku verziju ljubavne priče, kad on sam u nju istu i ne vjeruje. Da li je moguće da smo godinama svi mi bivali lobotomizirani i pretvarani polako ali sigurno – u telenovela zombije, koji ne mogu ni da smisle, a kamoli da prihvate – alternative srećnom završetku jedne romanse. Da li je stvarno lažna propaganda Holivuda toliko uticala na sve nas ?

Bolno svjestan te činjenice, a pritom poznavajući u dovoljnoj mjeri sebe, znao je da on tako prosto ne može da funkcioniše. Nalik na većinu kojise danas zarad slave, novca ili jeftine popularnosti, utrkuju u izmišljanju raznoranih bajkovitih sadržaja olako plasiranih sa ciljem zadovoljavanja  konzumerističkih pobuda ove dominantne pseudo-realnosti koja nas okružuje. Da bude lažni prorok optimizma, NE, to jednostavno nije bilo u njegovoj prirodi. Uvijek se ponosio činjenicom da je bio sposoban da govori istinu, bez obzira na eventualne posljedice. Pocijepao je onaj papir ispred sebe, fajl sa iskucanom pričom izbrisao i započeo novi. Ovog puta je odlučio da predstavi kompletnu istinu u krajnjem duhu realizma, onako kako i dolikuje.

FADE IN:

Ljeto. Podne. Budi se mamuran. Mora da je sinoć bila žestoka zabava. Flešbekovi su mu blicali u glavi poput munja na oblacima prošaranom nebu koje sluti na oluju. Polako se prisjećao događaja od sinoć. On i njegovih par ortaka su bili na festivalu tehno muzike koji se održavao u jednoj od većih diskoteka u tom gradu. Zabava je trajala do kasno u noć a nakon toga se preselila na plažu. Sve do prvih jutarnjih zraka koji su ih takoreći nagnali da se vrate na smještaj i uhvate malo prijeko potrebnog sna. Nakon rasanjenja, doručka i ispijanja jake crne kafe, on i njegovi ortaci su pokupili svoje stvari, popakovali kofere i krenuli na autobusku stanicu. Tu su u kasnijim popodnevnim časovima, imali voznu kartu za povratak u mjesto u kojem žive, rade i studiraju.

Autobus je pristigao. Niko se od njih nije previše opterećivao činjenicom da je ta linija bila veoma frekventna i da je broj putnika koji su čekali bio poveći, tako da se lako moglo i desiti da ostanu bez mjesta. Tek nakon nekoliko minuta, u maniru svojevrsnog miksa nonšalantnosti i iscrpljenosti koji neminovno dolazi nakon noći provedenih u igri i piću, poustajali su sa klupa na peronu i krenuli da ulaze u autobus. Njegova dva prijatelja su, ušavši po sredini, relativno brzo i lako ugrabili dva prazna sjedišta, međutim on je imao problema. Negdje su ista bila vidno rezervisana postavljanjem kesa, torbi i ostalih tričarija  a negdje olakim potezom ruke putnika koji suptilno stavlja do znanja da društvo u njegovoj neposrednoj blizini – nije dobrodošlo. Tek, bukvalno nekoliko sekundi prije negoli je vozač krenuo, jedna djevojka mu dade znak. „Hej, momak, evo ovamo je slobodno, kraj mene“ – povikala je. U jednom munjevitom trzaju, u par milisekundi se našao pored nje. Zahvalio joj se i rekao da je lijepo od nje što mu je oslobodila svoje mjesto i pored toliko stvari koje je nosala sa sobom i koje je bila položila na pomenuto sjedište. Vozač polako krenu.

Kako je vrijeme prolazilo, pogledi su im se sve više susrijetali. Uprkos tome što su oboje slušali muziku na svojim plejerima, u vazduhu kao da je visilo neko blago saznanje da su jedno i drugo raspoloženi za komunikaciju. Ta svojevrsna spoznaja ih je pogodila bukvalno istovremeno. Krenulo je propisno upoznavanje oličeno u zauvijek klasičnim  – „Kako se zoveš, odakle si, koje si godište? “. Razgovor je tekao u najboljem mogućem pravcu. Odjeci odobravajućeg smijeha iz oba smjera nagovještavali su hemijsku kompatibilnost ovih, makar za sada, totalnih stranaca.  Nakon dva sata provedenih, zahvaljujući starim i dotrajalim autobusima, u nimalo udobnoj vožnji,stigli su na željenu destinaciju. Na njihovim licima nije bilo ni trunke negativnih predskazanja umora, nelagodnosti ili bilo čega drugog. Već samo, jedna prijatna toplina i neki krajnje uočljivi sjaj – nakon toliko vremena provedenih u nadasve, neočekivano prijatnoj, konverzaciji. Njegovi drugovi već su bili izašli i kucajući mu na prozoru sa druge strane, stavljali do znanja da im se žuri i da je vrijeme da krenu kućama. Međutim, on je u svojoj glavi razvijao i odigravao na hiljade mogućih scenarija kao potencijalnih odgovora na pitanje koje je tako žarko želio da postavi. Smogao je hrabrosti i upitao je: „Da li bi voljela da nastavimo ovaj razgovor i nekom drugom prilikom ?  – nakon par sekundi pokušaja „čitanja“ njene facijalne ekspresije i eventualnog hvatanja konca njenom neumitnom odgovoru uslijedio je i sa  – „Mogu li da dobijem tvoj broj ?“. Osmjehnula se, klimnula glavom i napisala svoj broj hemijskom olovkom na njegovom dlanu. Poljubila ga je u obraz i rekla „Radujem se našem ponovnom susretu“. Ah, neki čudan osjećaj ugodne topline rasuo se kroz njegovo tijelo. Ništa se ne može mjeriti sa tim sentimentom jednostavne potvrde da se nekom drugom sviđa vaša individualna ličnost.

Nakon tog prvog koraka, ispostavilo se da će taj mali, nasumični susret – postati jedna od definišućih prekretnica u njihovim životima. Prvi sastanak je protekao bajkovito, pa tako i drugi i treći. Sve u par dana razmaka. Nisu mogli da se zasite jedno drugog. Zivkali su se, dopisivali, šetali. Što su se sve više i dublje upoznavali, paralelno su i u sve većoj mjeri shvatali da su istinski jedno za drugo. Otrcano je reći – ljubav na prvi pogled, ali da, nešto najpribližnije tome. Iako je među njima postojala izvjesna razlika u godinama u kojima je veća brojčana skupina istih dominirala na strani nježnijeg od polova u ovoj vezi, to nikom od njih nije bilo od neke presudne važnosti. Ponekad, zaista, kroz priču – očitavala bi se razlika u potencijalnim željama u pogledu ostvarenja ciljeva u nastupajućim vremenima, ali opet, ništa vrijedno rasprave ili neke vrste svađe među njima dvoma. Jedino što je predstavljalo problem je, nešto što se tek kasnije saznalo, a to je da je ona dobila posao u inostranstvu. Mala informacija koju je ona znala bukvalno od momenta prvog sastanka, ali mu nikada to nije spomenula. Vjerovatno, iz straha, da to možda ne upropasti stvari. Ali, s obzirom da se primakao datum kada je ona i zvanično morala da odgovori poslodavcima na proslijeđenu ponudu – poveo se razgovor o toj temi. Na njeno iznenađenje, on je to krajnje mirno podnio. Odmah je uzvratio umirujućim riječima: „ Pa dobro, to i nije toliko daleko. Putovaćemo, nastavićemo da se gledamo, nemoj da se brineš. Sve će biti u redu. Napravićemo da sve funkcioniše!“. Srećna zbog njegovog stava, bila je sigurnija nego ikad u povoljan ishod njihovog odnosa.

Sada, da stavimo sekvencu malo na „fast forward“. Ona je dobila posao, smjestila se u tom gradu, sve je bilo u savršenom redu. On je ostao kod kuće, radio, privodio studije kraju. Čujali su se svaki dan, a svakog mjeseca naizmjenično putovali jedno kod drugog. Tako je vrijeme lagano prolazilo, ali njihova veza nije trpjela nikakvu promjenu nagore, štaviše, bila je nikad jača. Malo po malo, tri pune godine su protekle. Veza je zaista malo izgubila na onom poletu koje sve stvari imaju na njihovom začetku, međutim, toj fazi je mjesto sada već ustupila neizbježna faza ozbiljnog planiranja budućnosti. Ona, malo starija od njega, već u tridesetim godinama, žarko je željela da ima porodicu, muža, dijete. U par navrata su već razgovarali o tome, ali nikada se nisu mogli skroz usaglasiti. Njegov stav prema braku je bio krajnje rigidan, na to nije gledao kao na validnu soluciju, a  ni stvaranje porodice nije mu  bilo ni u dalekim primislima. Svjesna te činjenice, nije ga nikada ni pritiskala. Sve do jednog puta kada je došao kod nje u posjetu noseći joj vijesti iznenađenja,  nošen na krilima želje da ih saopšti licem u lice mnogo radije nego preko telefona. Nakon par dana provedenih u apsolutnoj idili, miru i tišini ljepote zajedničkog suživota; jednog olujnog i kišovitog dana prilikom kojeg nisu mogli izaći napolju, osuđeni na četiri zida stana, malo po malo, povela se rasprava. Bukvalno u isto vrijeme su započeli svoja, ispostavilo se – krajnje suprostavljena, izlaganja. Ona je povela diskusiju o nekim njenim planovima i tome kako ona vidi njihovu zajedničku budućnost, a on je saopštio tu vijest iznenađenja. Dva suprostavljena bloka izgovorenih riječi parala su zidove stana i odjekivali, svaki u svom ćošku.

Znači, to je bila ta vijest. Dobio si stipendiju za magistarske studije, onu koju si toliko želio.

Da, zar to nije najbolja vijest ikada ?!

Da, ali čekaj. Šta ćemo s nama, jesi li ti čuo šta sam ja sad rekla? Kako i gdje nas ti vidiš? Ja sam mislila da je konačno došlo vrijeme da izdignemo ovu našu vezu na jedan viši nivo, a ti bi sada da ideš.

Ja tebe nisam sprečavao kada si dobila posao i kada si se morala zbog istog preseliti, već sam te podržao. Očekivao sam makar slično i od tebe. Ali izgleda da sam se prevario!

Usplahirena ovom viješću, sa njim na drugoj strani razgovora, a kojem nije bilo nimalo ugodno zbog njenog krajnje neočekivano žestokog odbrambenog stava; nastavila je da ga ispituje nemilosrdnom upornošću. Hiljade i hiljade pitanja, koja su jedva sustizala ono sljedeće. Gubila je dah derući se na njega.

Kada bi morao da kreneš, koliko dugo bi ostao tamo? Ipak je to daleko, ne bi mogli više ovako često da se viđamo ! Šta će biti sa nama ?  Zašto nam to sada radiš ? Zašto??!

Smiri se, molim te. Mislio sam da ćeš se radovati zbog mene. Pa, nekih godinu dana. Možda i više. U zavisnosti od toga kojim tempom budu išla predavanja i ispitni rokovi.

Ne, ti si definitvno odlučio da ubiješ ovo između nas. Sad ti kažem – ako odeš, mislim da je to kraj. Tako da dobro razmisli.

Duboko pogođen jačinom njenog otpora i neočekivanog stava koji je zauzela, pokupio je svoje stvari i izjurio iz stana, sjeo na autobus i vratio se kući. Nakon par dana su se čuli, situacija se bila malo primirila, ali opet, mnoga neodgovorena pitanja su ostala da lebde u vazduhu. Nakon nekih mjesec dana tog „ni tamo, ni ovamo“ iscrpljujućeg perioda njihove veze, došao je i datum njegovog polaska. Iako se bila vratila u grad njihovog početka, vođena sa nedefinisanom željom za svršetkom ovog poglavlja, a sa druge strane inamjerom da ga isprati na aerodoromu – NIJE se pojavila. Otišao je.

Tek nakon par nedelja, nakon što je stigao i smjestio se, dobio je poruku od nje. „Izvini za sve. Što se nisam imala hrabrosti pojaviti, što sam dopustila da odeš bez pozdrava. Ako mi možeš oprostiti, nazovi me, moramo popričati.“

Toliko mu je nedostajala. Nije imao dilemu, odmah je uzeo telefon, nazvao je, ali još jednom – stvari nisu išle svojim pretpostavljenim tokom. Opet je krenula prepirka, mahom sa njene strane; počela je da ga napada, rekla da je ovo kraj, da je ostavio na cjedilu, da je on presudio njihovoj vezi. Nije mogao da shvati tu dvoličnost i to kako nije mogla da prihvati da je prije par godina situacija bila identična, samo sa akterima okrenutim u drugom smjeru postavke. Kako je on mogao to tako mirno da iznese i da je podrži, a sada kada je njemu bila potrebna podrška – nje nije bilo ni na vidiku. Nakon još nekoliko minuta bezumnog deranja, čak mu je i spustila slušalicu. Iskreno, mislio je da je to kraj.

Stvari su se ipak počele razvijati u nekom drugom pravcu. U sljedećih nekoliko navrata njihove komunikacije, odnos se stabilizovao. Smirila se, donekle i prihvatila činjenicu da je on ovo morao napraviti i da se ovakva šansa koja se pruža jednom u životu, bez ikakve sumnje – mora iskoristiti, uprkos svemu. Počeli su se opet primicati onoj tački u vremenu i prostoru, a u kojoj su bili kada je njihova veza bila na vrhuncu. Istina, ne više toliko obavezujuć odnos kao ranije – uslovljenost velikom daljinom je ipak učinilo svoje – ali opet, stvari su išle nekom uzlaznom putanjom. Makar prvih mjeseci njegovog boravka tamo. Čujali su se, dopisivali, satima prepričavali jedno drugom dogodovštine, svako sa svoje strane granice koju je nemilosrdno iscrtavala daljina. Tek negdje na polovini svog semestra, kada se vratio kući, da posjeti svoju porodicu i prijatelje, jedan od drugova mu je saopštio neka bolna saznanja. Stvar je bila sljedeća – vidjeli su je u jednom kafeu sa nekim momkom i izgledali su vrlo prisno. Držanje za ruke, ljubakanje, u očima drugih – izgledali su kao pravi par. Nije mogao da vjeruje u to što mu pričaju o njegovoj djevojci. Mislio je da, ili im se učinilo, ili zasigurno lažu iz samo njima znanog razloga. Nazvao je, rekao da je stigao, da bi čak mogli i da se vide ukoliko ona to želi, da bi došao do nje ako treba, ali odgovora sa druge strane nije bilo. Samo je ćutke stajala sa druge strane žice. Pomislivši da stvarno nešto nije u redu, upitao je da li je istina to što su mu rekli. Do ušiju su doprli samo sljedeći bolni taktovi:

„Da, istina je.Pronašla sam drugog. Nisam više mogla da te čekam. Nisam planirala, ali se desilo. Ti si me ostavio, ja sam morala nastaviti dalje. Ti si nam ovo napravio !“

Odjednom neki nemili grč zahvati cijelo njegovo tijelo. Preblijedivši, bez ispuštenog glasa, u krajnjem stanju šoka – samo ispusti telefon iz ruke. Bio je to definitivni kraj. Znao je to duboko u sebi.

Vratio se na studije i sve uredno priveo kraju. Ispunivši sve kriterijume, uspješno je okončao studijsku avanturu i sa potvrdom iste oličenom u diplomi koju je uramio na putu ka kući – vratio se nazad u svoj rodni grad. O njoj ništa više nije ni čujao, niti je imao prilike vidjeti ikakvu novost – s obzirom da ga je bila izbrisala sa svih mogućih društvenih medija, shodno tome, kontakt je bio nemoguć. Opet su se vratili na nultu poziciju. Bili su samo dva neznanca u istom prostoru i vremenu ali bez ikakve dodirne tačke.

Prilikom izlaska u grad sa prijateljima jedne večeri, a u cilju proslavljanja svoje uspješno svršene studjske avanture, zajednički prijatelj njega i nje još iz vremena dok su bilipar, sretnuvši ga na ulici, samo je dobacio – „Ej, jesi li vidio ?! Udala se za onoga i čekaju dijete !!! “. Iako mu nije bilo svejedno da čuje te, još uvijek bolne i kao žilet oštre riječi; već odavno je znao da je kraj – sada je samo dobio i konačnu potvrdu. Uz primisao „To ti je život !“ – nastavio je dalje. U neke nove avanture, u neke nove ljubavi. Ovoga puta, možda mu se i posreći, pa zaista i uspije pronaći onu pravu. U dubini duše, gajio je samo jednu iskrenu nadu – da više nikada ne napravi ovakvu grešku u procjeni.vrijednosti nekog drugog ljudskog bića.

A šta je bilo, bilo je. Prošlost se ne može mijenjati.

Tako, makar kažu, učimo na svojim greškama.

FADE OUT. THE END !

Uzdah olakšanja se prolomio. Kratka pauza presabiranja od nekoliko sekundi, pa onda iščitavanje napisanog. Ah, da, to je to! Sada već onog pređašnjeg osjećaja nelagode, nije bilo. Ispričao je istinu, bez ikakvog pomodarskog uljepšavanja ili dotjerivanja. Usuo je sebe na papir. Sebe i sva svoja osjećanja. Jedno viđenje ljubavi u krajnje realističnom tonu –  onakvom kakva ona jeste mjesto one kakvom bi svi željeli da bude. Ne može sve imati i nema sve svoj srećan kraj. To je život, jednostavno je tako. Svidjelo se to nekome ili ne, duboko u sebi znao je da nije promašio ni temu, a ni način na koji je to materijalizovao. Osjećao se neobično ponosim nakon završetka ovog svojevrsnog poduhvata. U dubini duše znao je da, ako ikad i objavi ovu priču, mnogo ljudi će se nemilice – pronaći u njoj. Sasvim mu je odgovarao taj svrsishodni zadatak, koji je za cilj imao, da na neki način, pomogne ljudima da se ne osjećaju odbačenim i  izuzetim. Pronošenje saznanja da nismo sami na ovom svijetu i da svi mi prolazimo kroz sličan ako ne i isti scenario koji; nekad na sreću, a nekad na žalost – režira ovaj nenadmašni režiser što se životom zove.

Bilješka o autoru:

Dušan Pejaković za sebe kaže da je prije svega pasioničari čitač i ljubitelj prirode. Magistrand Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, volonter, socijalni preduzetnik i autor. Tek od nedavno u svijetu poezije, a u kojoj je već pobrao nekoliko priznanja; učestvujući prije svega na Balkanskom takmičenju poezije Mili Dueli, gdje je kroz niz eliminacionih krugova stigao do polufinala i između ostalog dobio nagradu – NAJBOLJI PLASMAN CRNE GORE ZA 2019.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂