Rainer Maria Rilke, rođen 1875. godine u Pragu, pjeva o smrti i umiranju, o bolu i patnji, o svemu što čovjekovo a čovjeku nije strano. Izuzetan pjesnik, novoromantičar, poznavalac umjetnosti, esteta, iz svoje ogromne prepiske ostavio je za sobom svoja slavna Pisma mladom pjesniku – koja upućuju mladog pjesnika, pjesnika na zaletu, šta da čini, kako da se održi i učvrsti u svjetskoj zbrci beskrajnih mogućnosti. Pjesnikova etička poruka, čista i opravdana glasi: Voljeti je dobro: to je možda najteže što nam je zadato, ono krajnje, posljednje iskušavanje i ispit, rad za koji je svako drugo delanje samo priprema.

---

Soneti posvećeni Orfeju

I

O, drvo! O, da prerastanja čista!
O, Orfej pjeva! O, visok grm u uhu!
Zaćuta sve. Al’ prećutno u duhu
početak novi, mig i mijena lista.

Iz šume, svijetle ćudom razdrešenja,
kretoše zvijer, pritajivši dah;
i tad se vide: lukavost il’ strah
ne skrotiše ih do tol'kog smirenja

već slušanje. I rika se u njinim
umanji srcu. Gdje bješe tek sniska
izba da primi sve ono što navre.

ćumez od htjenja pod najdubljom tminom,
s kapijom čiji šip drhti ko liska, –
ti im u sluhu posagradi lavre.

---

---

V

Ne dižite mu spomenik. Nek ruža
jedino cvjeta za nj u ljeta duga.
Jer Orfej to je. Preobražen se pruža
kroza sve stvari. Što imena druga

tražiti s mukom? U svakome dašku
pjesme je Orfej. On dolazi i mine.
Nije l’ već mnogo kad se dan – dva čašku
ruže nadživi prije no se raspline?

Da shvatite ga, kako mora spremno
čiliti, mada čiljenja ga strah!
I već je, rječju nadmašiv sve zemno.

onde gdje niko sa njim se ne druži.
Bezbolno rukom mami lirin dah
Uzvisivši se, on sluša i služi.

XVII

Starina, mutna, pri dnu,
korijen iz kojeg je niklo
sve sazdano, izvor u tlu
koji ne vidi niko.

Kaciga, lovački rog,
riječ glave stare,
braća sred razdora zlog,
žene kao gitare …

Grana za granom se njiše
i tiska – slobodnih nema…
Gle jedne! O, rasti … još više …

Al’ još se lome. I muk.
Tek ova se najviše, sprema
i svija u lirin luk.

XIX

Mada je nestalan svijet
ko oblaka stada,
sve dokrajčeno u klet
prastaru pada.

U toku, u meni toj,
smjelije, šire,
pranapjev traje još tvoj,
o, bože lire.

Niti shvatismo jad,
nit’ ljubav, niti šta
tako nas udalji, kad

smrt na nas žig svoj stavi.
Jedino pjesma vrh tla
hvali i slavi.