Vesna Parun, hrvatska književnica i prevoditeljica, rođena je 10. 4. 1922. godine. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.U njenoj poeziji preovladava atmosfera samoće, usamljenosti, otpadništva i prkosa pojedinca prema društvu. Jedna je od prvih hrvatskih književnica koja je živjela isključivo od pisanja. Zbog zdravstvenih razloga odlazi u Stubičke Toplice, ali će tu pronaći svoj dom koji joj omogućava da život u potpunosti preda književnosti,a tu će i dočekati svoju smrt, 2010. godine u 88. godini života.
Bezdan
Bacih u nj svoje srce
Ono je zazvečalo udarivši
U nešto istinsko.
Bacih dvije ptice
Nije se čulo ništa
Smrt mjeseca
Bila je pijana crvena šuma one večeri
kad mi je razbila harfu od vatre koju su mi darovale krijesnice
Sa njiva su ustajale slijepe spavačice
i dolazile slomljenih koljena, u mrtvi grad
da žrtvuju svoja bedra za orače
koji su trunuli i pod brezama.
Pantere i zmije tada su iz stabala otključane.
Čarobnjaci na trgovima pretvarali su suze u olovo.
Jezera, ishlapila od dima munja.
još slanost njihovu suše na čekinjavim žalima.
Na njedrima od gline češljale su djevojke
ljubičastu kosu. Koraci vojnika gase svjetiljke:
Htjela bih da ostaneš nepoznat cestama
nad kojima će se fijuk bičeva
skameniti u mliječnu stazu.
Zastrta osmijeha pjevaju studene žene,
ružine latice pjesme padaju na pločnik.
U grlu trn: oštar kao mjesečina.
Samo im lagan korak ostaje od krika
i lepeza od mahovine nad opranim čelom
u kojemu je kucao kljun zlatne češljugarke.
A ona je zaspala u kamenu, trećega dana. Na kiši.
Mjesečev ubojica kupa se u ribnjaku.
Slaviji
Zvučna grivna dubokih ljetnih šuma
Samouki pjevači
Na sunčanim balkonima
Gdje među žarkom mahovinom jastuka
Blješti popodnevna
Nepomičnost gradova
Jutro
Djevičanski trenutak vaze. Kristal
Zvučne nostalgije
Proljeća
Nešto se razbilo. Možda
Planina.
Vjetar
Pod crnim krilom
Dugo ga je nosila
Blistava vrana
Zalutala u poljima.
Ona je zaspala.
A vjetar je raširio
Mokra krila
I zaboravio zemlju
Ruka
Izrasla je
Iz ljuljanja svijeta
Hoće da dohvati
Granu vječnosti
Razvaline
I kamen stari
Ali tako polagano
Da se vjetru čini
Da postaje ljubičast
Bolesnik
Ne. To nije snijeg
Zatvorite prozore
Dunjalučar 