Aristotelovo učenje o blaženstvu i sreći

A iza svega toga, kao najdublji osnov svih zahtjeva prema sebi i drugima, stoji vruća, svuda prisutna čovjekova žudnja za srećom, pitanje, kakav moram biti da bi našao sreću? Kakvi bi trebali da budu drugi da bi obezbijedili moju sreću, ili, bar, da je ne bi remetili?

– Friedrich Jodl, Historija etike

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Aristotelovo učenje o blaženstvu i sreći

Kako kazuje Željko Škuljević u knjizi Filozofski podsjetnik ideja dobra i mogućnost čovjekova dostizanja sreće figurira od najranijih dana njegova postanka; od po Okcident relevantne antičke etičke misli, napose Aristotela, zatim epikurejaca i srednjovjekovne kršćanske etičke koncepcije, pa sve do pokušaja kritiziranja i prevrednovanja tih etika od strane Kanta i Nietzschea. Odatle je kako kazuje i Friedrich Jodl polazna tačka svake etike ljudski postupak i ljudski život u svojoj mnogobraznosti, u svojim radostima i bolima. Etika i njena pitanja su na taj način, pitanja čovjeka i njegova života, a budući da su čovjeku svojstvena, izlaganje etičkih problema, zatim postizanje sreće i blaženstva, kao što naglašava i Aristotel biva moguće samo u ocrtu, a nikako u formi egzaktne znanosti.

Eudaimonizam (grč. εὐδαıμονία: blaženstvo, blagota, sreća, dobro) nauka o sreći ili blaženstvu, etički nazor i pravac po kojemu je motiv i svrha, cilj ljudskog (etičkog) djelovanja u postizanju ili unapređivanju vlastite ili tuđe sreće, odnosno objektivne dobrobiti. Branislav Petronijević u knjizi O vrednosti života o postizanju sreće i blaženstva kazuje: Na pitanje: je li sreća moguća? – kakav odgovor možemo dati? Sa našeg stanovišta, odgovor na ovo pitanje može biti: i jeste i nije, sreća je i moguća i nije moguća. Čovjekova žudnja za postizanjem sreće i blaženstva skupa sa istinom, dobrom, društvenošću su kako Škuljević kazuje sinonimi istog u različitim duhovno – povijesnim konjukturama: uvijek prisutna i nepresahla čovjekova težnja (žudnja) za jednim boljim, oljuđenijim, zbiljksim životom i svijetom.

Ljudska žudnja ka dobru, sreći i blaženstvu se prema mišljenju Aristotela daju realizovati samo u zajednici sa drugim ljudima, što će reći državi, stoga su etička i politička znanja polovi filozofije o ljudskim stvarima. Odatle se da zaključiti da etika samo kao “politična” etika biva uopšte mogućnom. Na ovaj zaključak nas upućuje i sam Aristotel, te kako kazuje i Frederick Copleston politika ili nauka o društvu je ta koja proučava šta je dobro za čovjeka. Isto dobro je dobro i za državu i za pojedinca, mada je svako dobro veće i plemenitije ako se nalazi u državi. Etiku kazuje dalje Copleston, Aristotel određuje kao granu nauke o politici ili društvu, te bi se moglo kazati da u svome spisu Nikomahova etika, prvo razmatra individualnu etiku, a zatim, u svome spisu Politika, razmatra političku etiku.

U davanju odgovara na pitanje šta je opšte dobro – što je zadaća etike i politike, Aristotel kazuje da se na njega ne može dati odgovor one tačnosti sa kojom odgovaramo na jedan matematički problem, a razlog tomu on vidi u specifičnosti prirode predmeta i problema o kome se kazuje, naime, predmet etike i politike jeste ljudsko djelovanje, a ljudsko djelovanje se ne da odrediti i iskalkulisati matemaičkom tačnošću i izvjesnošću.Aristotel se pita šta to što većina ljudi smatra ciljem svoga života? Aristotel kazuje da je to sreća, ali da sam po sebi taj odgovor nam očevidno ne kazuje baš mnogo, jer različiti ljudi razumevaju pod srećom veoma različite stvari. Neki izjednačavaju sreću sa zadovoljstvom, neki sa bogatstvom, drugi opet sa slavom i tako dalje. I više od toga, isti čovek u različitim vremenima može različito da prosuđuje o tome šta je sreća.

Sreća, kazuje dalje Aristotel koja je cilj života, ono dakle, čemu svi teže mora da bude delatnost i mora da isključi oskudicu. Dalje je neophodno odrediti karakter delanja koje je svojstveno čovjeku, to kako primjećuje Copleston ne može da bude rašćenje ni razmnožavanje, niti pak čuvstvovanje, jer na taj način deluju i druga bića niža od čovjeka: to mora da bude dejstvo onog što je čoveku osobeno među drugim prirodnim bićima, naime dejstvo uma ili delanje u skladu s umom. Na tragu kazanog nastupa i Škuljević kada kazuje da u trasiranju najvišeg dobra kao svrhe i ciljnosti Aristotel ističe njegovu djelatnu, praktičnu stranu jer sve je određeno djelatnošću i snagom. Sagledavajući ga i verifikujući, kao uostalom i druge etičke kategorije, u specifičnoj etičkoj praksi, ono se nadaje kao djelujuće dobro ili djelovanje čiji je krajnji cilj najviše dobro. Najviši cilj je blaženstvo (eudaimonia). Aristotelovo promišljanje blaženstva ili eudaimonie – kao najvišeg praktičnog dobra koje nije uslovljeno ničim drugim negoli samim sobom, naime samodostatno je. Te birajući ga radi njega samog, čovjek kazuje Škuljević u bitnome ispunjava svoju ljudsku zadaću, određujući i dohvatajući život kao krajnju svrhu. Ono, tj. blaženstvo je u najopštijem djelatnost duše prema kreposti, s tim da krepost nije ništa drugo do način ponašanja kojim čovjek postaje dobar i kojim će svoje djelo dobro izvršiti.

Kao pretpostavku za jedno takvo kreposno djelovanje Aristotel određuje slobodu, budući da čovjek snosi odgovornost samo za svjesno i svojom voljom učinjene radnje. Čovjeka se ne može smatrati odgovornim ako djeluje pod sredstvom fizičke spoljašnje prinude ili iz neznanja. Vrlina je sloboda koja je postala prirodom, kazuje Miloš N. Đurić, potvrđujući Aristotelov nauk o sticanju vrlina poukom pod sredstvom vremena i iskustva. Aristotel vrlinu određuje kao stanje s izborom, zapravo srednost u odnosu prema nama, a određena načelom, naime onim kojim bi je odredio razborit čovjek. Ona je srednost između obaju poroka, onoga prema suvišku i onoga prema manjku … Otuda, prema bivstvu te odredbi koja govori što je ono u biti, krepost je srednost, ali prema najboljem i pravednom to je krajnost.

Frederick Copleston donosi prikaz Aristotelov određenja slobodnog moralnog djelovanja koje vodi ka postizanju sreće i blaženstva:

1. Delatnik hoće da postigne određeni cilj A.
2. On premišlja, budući da vidi da je B sredstvo za A (cilj koji treba ostvariti), C sredstvo za B i tako dalje,
3. dok ne uoči da neko pojedinačno sredstvo blisku cilju ili udaljeno od njega, već kako bude slučaj, jeste nešto što on može da uradi ovde i sada.
4. Tada on bira sredstvo koje mu se pokazuje kao izvodljivo ovde i sada.
5. I tada vrši odgovarajuću radnju.


Aristotel navodi primjer da neko želi sreću – blaženstvo (eudaimoniu), te pri tome uočava da je za postizanje sreće neophodno zdravlje. Potom uočava da uslov dobrom zdravlju jeste tjelesna vježba, te se opredjeljuje za nešto što može učiniti sada i ovdje. Stoga čovjek uoačava da je hodanje nešto što može učiniti sada i ovdje, kako bi sačuvao svoje zdravlje, a preko njega postigao i konačno blaženstvo.

Aristotel u desetoj knjizi Nikomahove etike kazuje da je najblaženiji život onaj koji je u skladu s umstvenošću i koja je nešto božansko u usporedbi sa čovjekom. Odalte živjeti u skladu sa umom podrazumijeva božanski život (Škuljević Ž., Filozofski podsjetnik.) jer um je najviše sam čovjek … i mudrac je stoga bozima najmiliji.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel: Nikomahova etika.
Aristotel: Politika.
Friedrich Jodl: Historija etike.
Željko škuljević: Filozofski podsjetnik.
Frederick Copleston: Istorija filozofije.
Branislav Petronijević: O vrednosti života.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂