Musa Ćazim Ćatić, bosanskohercegovački pjesnik rođen u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine. U rodnom mjestu pohađao je osnovnu školu. Međutim, 1892. godine umire mu otac i Ćazim sa majkom, koja se ponovo udala, prelazi u Tešanj. Tu uči brijački zanat u očuhovoj radnji i upisuje se u medresu. U tešanjskoj medresi stekao je dobre temelje iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. Dva puta boravio je u Carigradu gdje je upotpunio znanje, osobito, turskog jezika i neposrednije se upoznao sa turskom književnošću. Uprkos boemskom načinu života uspijeva da završi Šerijatsku sudačku školu i da se upiše na Pravni fakultet u Zagrebu. Tu se upoznaje sa Tinom Ujevićem i drugim pjesnicima okupljenim oko Antuna Gustava Matoša. Ipak, zbog materijalnih neprilika mora da napusti studije i vrati se u Bosnu sa plodnim iskustvom koje je nastalo u dodiru sa djelima hrvatskih modernista. Od toga vremena često mijenja boravište u potrazi za nekim sigurnijim zaposlenjem. Zadržao se u Mostaru kao urednik i saradnik časopisa Biser koji je 1912. pokrenuo Muhamed Bekir Kalajdžić. Ćatić se ovdje osjećao sretnim i zadovoljnim jer se posvetio književnom radu. Pored plodnog pjesničkog stvaranja Ćatić je intenzivno prevodio sa turskog i arapskog jezika. U Mostaru 1914. godine štampana je prva i jedina zbirka pjesama za Ćatićeva života – Pjesme. Prvi svjetski rat prekinuo je stvaralačke napore Muse Ćazima Ćatića. Nakon Sarajevskog atentata mobilisan je i odveden u Mađarsku. Njegovo već načeto zdravlje naglo se pogoršava. Liječio se u vojnoj bolnici u Budimpešti, ali je krajem marta 1915. otpušten i vratio se u Tešanj. Izmučen bolešću tu je ubrzo, 6. aprila, i umro.

– Musa Ćazim Ćatić Pjesme (izbor)

Ja sam vjerni rob ljepote

Ja sam vjerni rob ljepote… Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;
Za to vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A usne ih pjesmom zbore. – – –

Ja sam vjerni rob ljepote… Duša čista poput liera
Od iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.
Nju anđ'oska ta muzika svojim medom opila je,
Za to vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni, da i žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram. – – –

Ja sam vjerni rob ljepote… Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelie – čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b'jelu šljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam! – – –

Notturno

O kako lagano nebom
Bijeli oblačci plove.
Trepavke sklopila narav
Pa rujne sniva snove.

U mraku jasminske noći
Mirisna dršće lipa,
Luna joj ljiljane sv'jetle
Po kruni smaragdnoj sipa.

A tamo za bujnim gajem
Žubor se čuje vala:
To Sava ravnicom teče
Do dragih rodnih mi žala,

Gdje moja Đulizara
Vječiti sanak snije,
A mjesec po grobu njenu
Cvijetne trakove lije.

Bosna žubori…

Bosna žubori; nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila –
I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.

Bosna žubori i – ko rujne usne
Cvjetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje, poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom
Nestašni sitni igraju se vali; –
Ah, čini mi se, moj anđele, tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali

Smrt

Ejne tek'jun, judrik'jel – mevt – Hadis

Sam sam u sobi – u mrkoj samoći; –
Preda mnom stala jedna sablast nijema,
Upiruć u me od kristala oči,
Što vatren led im u zjenici drijema.

Ironijom joj usna prelivena
Šuti ko pečat mutnijeh nebesa –
Tek pandža lako podiže se njena
I po plećima griva joj se stresa.

Ja trnem, dršćem bez glasa i daha,
Tu strašnu sfingu gledajuć pred sobom
I grudi moje lede se od straha –

Čuj, tupa usna tiho joj se miče:
 – Ja vječito sam zagonetno biće.
Ruka mi ravna bešikom i grobom…

Teubei-Nesuh
(Pokajanje jednog griješnog pjesnika) 

Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom 
I molitve Ti u stihove skladam, 
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” 
Gospode, evo, na sedždu Ti padam. 
Ti znaš, da bijah nevin poput rose 
I poput lijera u proljeću ranom; 
Al ljudi, med što pod jezikom nose, 
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom, 
Mada sam bio nevin poput rose. 
I tada s Tvoga skrenuo sam puta 
I zatrtao kroz pustoš i tamu 
Ah, strast mi razum okova i sputa, 
Da ropski dvori njenu crnom plamu – 
I s Tvoga ja sam zabasao puta. 
Vjeru i nadu iz srca izgubih, 
I moju ljubav pomrčo je grijeh – 
Postadoh sarhoš osori i grubi, 
Sav ideal mu što je vinski mijeh 
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih! 
I slavih Baha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo – 
Vlastitim zubom ja sam svoje žice 
Komad po komad kao zvijer grizo, 
Slaveći Baha ko božansko biće. 
Svačiji prezir pratio je mene, 
Od sjene moje druzi mi bježahu 
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu, 
Jer ljudski prezir pratio je mene. 
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje 
I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi, 
Gospode, grijehe odriješi moje 
I bolesnu mi dušu izliječi – 
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje. 
Gospode, razum prosvijetli mi sada 
I daj mi snage, daj mi volju jaku 
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku 
Gospode, razum prosvijetli mi sada! 
Raspiri moje stare vjere plamen, 
Vrati mi ljubav i sve stare dare, 
Da tresnem čašom o ledeni kamen 
I noktom zgrebem Venerine čare – 
O raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu Ti padam, 
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom – 
I molitvu Ti u stihove skladam, 
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” – 
Gospode, evo na sedždu Ti padam!  

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂