Stari grad Bobovac

Bobovac bijaše važan i slavan grad, u kome su rado boravili bosanski vladari. U njemu se čuvala i kraljevska kruna. Kralj Stjepan Ostojić spominje ga u svojim listinama »slavni dvor kraljevstva mi u gradu Bobovcu«, a Stjepan Toma naziva Bobovac „naše stono mjesto“.(Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi)

Kako navodi Pavao Anđelić u svojoj knjizi Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta bosanskih vladara, grad Bobovac je smješten na južnim obroncima planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih Poljica, a zatim se strmo spušta prema jugu, razdvajajući slivna područja Bukovice i njene lijeve pritoke Mijakovske rijeke. U svojoj osnovi, Bobovac predstavlja utvrđeno srednjovjekovno naselje gradskog tipa, to je gradski kompleks koji se sastoji od bedema, kraljevskog dvora, glavne ulice, sakralnih objekata na Crkvici, trga sa cisternom, stambenog naselja unutar bedema, te predgrađa van bedema. Tu je, kako objašnjava Anđelić, i podgrađe koje nosi i specifičan naziv Grad. 

Za Bobovac se može reći da predstavlja tipično srednjovjekovno gradsko naselje, samo što u njemu ne dominiraju trgovina i zanati, već je to administrativno i vojničko središte. Sama činjenica da je naselje smješteno na uzvišenju, u planinskom okruženju sa nekoliko obližnjih kanjona, govori u prilog važnosti Bobovca kao vojničkog središta sa odbrambenom funkcijom. Anđelić naglašava da se Bobovac mogao vidjeti samo iz neporedne blizine, jer je znatno niži od brda koja ga okružuju. Međutim, prednost ovog položaja izražena je dok su borbe vođene hladnim oružjem, dok on postaje opasan onda kada se ratuje vatrenim oružjem, jer tada neprijatelj koji napada s visine dobija prednost. Fotrifikacijski, tj. odbrambeni sistem Bobovca čini bedem, te ukupno jedanaest kula, pri čemu je glavna kula potpuno uništena.

Enver Imamović u svom tekstu Bobovac, prijestolnica srednjovjekovne bosanske države, navodi: Iako je Bobovac postojao od ranije, izgleda da je unjega definitivno preselio tek ban Stjepan II (14. stoljeće). Od tada pa sve do pada Bosanskog Kraljevstva (1463. god.) Bobovac je zvanično bio prijestolni i glavni grad Bosanskog Kraljevstva. Tu senalazio dvor, prijestolje, tu se čuvala kruna, riznica, arhiv i svedrugo što sadrži prijestolnica. Dakle, i samo premiještanje kraljevskog dvora na Bobovac, predstavlja stratešku odluku.

Prva arheološka istraživanja na Bobovcu vršio je Đorđe Stratimirović, a nakon njega Ćiro Truhelka, te Pavao Anđelić koji je napravio sistematska iskopavanja 1959. godine, u organizaciji Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Dmitrij Stratimirović je 1891. godine prvi put opisao Bobovac, kada ga je ugledao tokom jedne od svojih istraživačkih šetnji, kada je ponudio i skicu grada, a tekst je objavljen u Glasniku Zmaljskog muzeja. Tek sa sistematskim istraživanjem, utvrđeno je da je Bobovac jedan od najstarijih gradova na području Bosne i Hercegovine, počinje se razvijati još u periodu Antike(iako je utvrđeno naselje na ovom prostoru postojalo i u Prahistoriji), tesvoj vrhunac doseže u periodu Srednjeg vijeka. O konzervaciji Bobovca piše Ivo Bojanovski u svom tekstu Stari grad Bobovac i njegova konzervacija, gdje naglašava činjenicu da je ovo najvažniji srednjovjekovni grad sa područja Bosne i Hercegovine, a da su mu se danas u nauci ne pridaje pažnje koliko bi trebalo.Danas je Bobovac samo ruina. Nekad je bio tvrd i ponosan grad u kojem su Kotromanići rado boravili. U ratu im je bio neosvojivo uporište, pa su u njegovim čvrstim bedemima sklanjali svoje obitelji, svoje blago i kraljevsku krunu. Tu su primali goste i strane poslanike, tu rješavali sporove i izdavali povelje.

Anđelić nudi apsolutnu hronologiju sistema fortifikacije na Bobovcu, gdje se izdvaja ukupno šest etapa:

Prva faza (burg) – negdje početkom XIV vijeka.

Druga faza (izgradnja dvora) – glavni radovi izvedeni 4. ili 5. decenija XIV vijeka.

Treća faza (sjeverni dio grada i dr.) – prvi deceniji XV stoljeća.

Djelomično rušenje – 1463. godine.

Djelomična restauracija objekata na kraljevskom dvoru i totalno rušenje sjevernog dijela grada – ubrzo poslije 1463. godine.

Konačno napuštanje grada – početkom XVI vijeka.

U knjizi Kulturna Istorija Bosne i Hercegovine, Anđelić objašnjava kako se kraljevski dvor na Bobovcu u historijskim izvorima prvi put spominje 1356. godine u pismu bana Tvrtka, gdje se grad navodi u obliku Bobovaz. U skladu sa time, autor zaključuje da je bobovački dvor najvjerovatnije izgradio ban Stjepan II Kotrmanić, sredinom XIV stoljeća. Arheološkim putem može se dokazati, bar što se tiče unutrašnjih uređenja pojedinih građevina, da su na izgradnji, odnosno dogradnji dvora učestvovali i kraljevi Tvrtko II i Tomaš. Pretpostavlja se da je i kralj Ostoja ovdje izvodio neke radove, s obzirom na činjenicu da je čitavih 5 godina na Bobovcu živio kao ekskralj (1404-1409).

Istraživanja su pokazala da kraljevski dvor na Bobovcu ima dvije palače, zanatske radionice, spremišta za žito, kovačnice, staju za konje, cisterne za vodu, te već spomenuti odbrambeni objekti, zid i kule. Sudeči po mnogobrojnim ulomcima arhitektonske plastike, Anđelić zaključuje da je dvor bio bogato ukrašen. Tu se izdvaja reljef na kojem je prikazana bosanska kruna, a nalazio se iznad gotišnjog prozora. U vezi sa bobovačkim dvorom pojavljuju se mnoga pitanja, kao što su: Ko su bili graditelji dvora? koji su klesari izvodili umjetničku dekoraciju? odakle su došli glavni umjetnički uticaji? koliko je udio domaćih majstora u ovome pothvatu? itd. Međutim, na postavljena pitanja Anđelić ne daje potpune odgovore, ne podcrtava činjenicu da umjesto odgovora nudi napomene koje otvaraju mogućnosti za dalja istraživanja.

O padu Bobovca pod Osmansku vlast piše Aladin Husić u svom tekstu Bobovac, od pada pod osmansku vlast do ukidanja opsade 1540. godine.Husić navodi kako su Osmalnije uočile strateški, kao i simbolički značaj Bobovca, iako se on nije nalazio na putanji kojom su prolazili. Vojska je 1459. godine počela opsjedati grad, a u potpunosti ga je osvojila 1463. godine, o čemu pišu i historijski izvori, a sačuvane su i narodne predaje o ovom događaju. U skladu sa tim, u narodnim predanjima javljaju se dva oprečna mišljenja, jedno navodi kako se Bobovac predao bez otpora, dok drugo naglašava da su Osmalnije unih sedam godina pokušavali da ga osvoje. Obje strane bile su svjesne značaja Bobovca u strateškomi psihološkom smislu. Stoga je i ulagan maksimum da se on odbrani ili osvoji. Zato se u izvještaju trogirskog kneza govori o „danonoćnim napadima“, „žilavoj odbrani“ i „neprilikama“ koje posada zadaje osvajaču, što, dakle, isključuje bilo kakvu pomisao o izdaji. Dakle, dalje istraživanje Bobovca, te analiza historijskih izvora u kojima se on spominje kao jedan od najvažnijih srednjovjekovnih gradova sa područja Bosne i Hercegovine, izuzetno je značajno za razumijevanje okolnosti njegovog nastanka, razvoja, života i uništavanja, te ponovnog otkrivanja njegovih ruševina.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Anđelić Pavao: Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta bosanskih vladara.
Anđelić Pavao u:Kulturna istorija Bosne i Hercegovine.
Bojanovski Ivo: Stari grad Bobovac i njegova konzervacija.
Husić Aladin:Bobovac, od pada pod osmansku vlast do ukidanja opsade 1540. godine.
Imamović Enver: Bobovac, prijestolnica srednjovjekovne bosanske države.
Kreševljaković Hamdija: Stari bosanski gradovi.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂