Van Gogh, čovjek kojeg je društvo osudilo na suicid – Antonin Artaud
Godinu dana nakon što je napustio psihijatrijsku instituciju (1947.) u kojoj je bio devet godina, Antonin Artaud piše knjigu koja predstavlja apologiju Vincentu Van Goghu. Prema Artaudu, Van Gogh je „ubijen od strane društva“ (suicided by society), kao i drugi vizionari koji su kategorizirani kao „ludi“. Petnaest godina prije Michela Foucaulta, Artaud potvrđuje da je samu ideju ludila kreirala psihijatrijska medicina, a ne obrnuto. On optužuje ljekare i Van Goghovog brata Thea za, ne samo ignoriranje, nego i aktivno suzbijanje slikarevog umjetničkog izražaja.
Artaudova invencija pridjeva „suicided“ ilustrira sam proces funckionisanja psihijatrije. Kada je elaboriralo ovaj medicinski metod, društvo nije htjelo jednostavno ubiti one koji se ne mogu prilagoditi, kao što je to činilo sa zatvorenicima, nego je željelo da oni shvate svoje viđenje svijeta kao patologiju, i samim tim ih je natjeralo na društveno samoubistvo.
Artaudov stil pisanja je isto tako snažan kao što je i neprevodiv. Ilustrativan primjer je njegovo ponavljanje fraze „coup de pinceau“, kojom opisuje Van Goghovo djelovanje. Autor se poigrava sa potencijalnim dvostrukim značenjem ove fraze. „Coup de pinceau“ se može jednostavno odnositi na slikarev stil, ali pojam „coup“ podrazumijeva i žestinu, nasilje udarca. Artaud sugerira da svaki Van Goghov potez kistom osvjetljava recipročno nasilje između slikara i društva.
Uprkos nemogućnosti da se u potpunosti rekreira efekat Artaudovog sopstvenog „napada tintom“, ovdje ću pokušati da prevedem par isječaka:
Niko nikada nije naslikao, modelirao ili izumio, sa nekim drugim razlogom osim da pobjegne iz pakla. Svaki dodir/udar (copue de pinceau) kista od platno, je gori od bilo kojeg događaja. Jer to nije za ovaj svijet, nikada nije bilo za ovu zemlju za koju smo svi oduvijek radili, borili se, vrištali od užasa, gladi, jada, mržnje, skandala ili averzije, a otrovani smo, iako smo joj podčinjeni, i svi na poslijetku ubijemo sami sebe, jer, zar nismo svi kao jadni Van Gogh, ubijeni od strane društva!
Vidim, dok pišem ove redove, slikarevo krvavo-crveno lice kako mi prilazi, u zidu izdrobljenog suncokreta,u strašnom plamenu neprozirnog žara od hijacinta i lapis-lazuli pašnjaka. Sve to, usred bombardiranja poput meteorskih atoma koji se otkrivaju zrno po zrno, dokazuje da je Van Gogh o svom platnu mislio kao slikar, da, samo kao slikar, koji bi bio, upravo uz tu činjenicu, i sjajan muzičar.
„Šta znači slikati? Kako uspijevamo slikati? Slikanje je akcija kojom kreiramo put kroz nevidljivi željezni zid koji izgleda kao da je smješten između onoga onoga što osjetimo i onoga što možemo. Kako da prođemo kroz ovaj zid? Beskorisno je udarati jako, moramo iscrpiti ovaj i turpijom proći kroz njega, polako i, po mom mišljenju, sa velikim strpljenjem.“ (Isječak iz jednog Van Goghovog pisma, 08.09. 1888. godine.)
Prevela: Zerina Kulović
Prijevod teksta Leopolda Lamberta iz knjige: The Funambulist Pamphlets 10: Literature
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 