Kult mrtvih kod ilirskog plemena Japoda

Najveći broj tragova i materijalnih ostataka pretpovijesna nam društva ostavljaju upravo na mjestima gdje su ljudi sahranjivali svoje mrtve. Takav je slučaj i s japodskim nekropolama koje od sredine 19. stoljeća sve do danas svojim bogatstvom privlače arheologe i druge istraživače.

(Boris Olujić, Povijest Japoda)

Japodski artefakt, 10. stoljeće pr.n.e.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Kult mrtvih kod ilirskog plemena Japoda

Kako objašnjava Boris Olujić u svojoj knjizi Povijest Japoda, svi pojedinačni elementi sahrane, od čina izbora grobnog mjesta, podizanja i pripreme groba, posebne pripreme tijela, dodavanja grobnih priloga, do obavljanja različitih rituala u različitim fazama ovog procesa,  u sebe, kao u snažni kovitlac, usisavaju i različite simboličke vrijednosti i značenja. Da je kult mrtvih kod Japoda zauzimao veliku i značajnu ulogu vidi se u načinu pokopa, konstrukciji grobova, rasporedu i vrsti priloga u njima te po ulomcima  razasute keramike od obreda, tijekom kojega su se na površini groba ostavljale cijele ili razbijene keramičke posude. Prisustvo obreda libacije u japodskom kultu mrtvih ne iščitava se samo iz komada razbijenih, ili cijelih keramičkih posuda koje čine inventar grobova, nego je i sam prikaz scena libacije na urnama i drugim materijalnim ostacima nešto što govori u prilog njegovoj važnosti, učestalosti i raširenosti, a bitno je podsjetiti i na činjenicu da se pri libaciji uvijek prinosi tekućina sa simboličkim značenjem (voda, mlijeko, med, vino, i dr.)U tim posudama su se mogle nalaziti hrana i piće koji su funkcionirali kao određena žrtvena daća u čast samog pokojnika, predaka, ili bogova, a nekada su se i posude razbijale i prinosile kao jedan od segmenata žrtve, čime se mogao i obilježavati sam kraj obreda, ili njegov uspjeh.

Kada su u pitanju grobni prilozi i njihova količina, bitno je napomenuti da, kako navodi Olujić, postoji veliki nesrazmjer u količini grobnih priloga u pojedinim grobovima, iako tijekom željeznog doba na japodskom prostoru nema izdvojenih kneževskih grobova. Dakle, iako postoji razlika u svojevrsnom bogatstvu grobova, kao posebna kategorija se ne izdvajaju kneževski grobovi koji bi dodatno pojačali i naglasili tu kategoriju. Međutim, kao i prilikom promatranja kneževskih tumula i pojedinaca koji su sahranjeni u njima, i ovdje je potrebno napomenuti da odnos pojedinca prema zajednici i zajednice prema pojedincu igra važnu ulogu, posebno kada je riječ o kategoriji ratnika, ili pak o kategoriji štovanja predaka. Sahranjivanje u kontinuitetu dugog trajanja, na nekim nekropolama od kasnog brončanog doba do kraja željeznog svedoči upravo o čuvanju svetosti mjesta gdje leže preci i njihovi potomci.U japodskom kultu mrtvih prisutni su i ritus inhumacije i ritus incineracije, pri čemu se spaljivanje najvjerovatnije obavljalo na za to predviđenom mjestu. Spaljeni ostaci pokojnika najčešće su se stavljali u kamene urne koje, kako objašnjava Rastko Vasić, nisu značajne samo zbog svoj kvadratnog oblika koji je potpuno neobičan i original, nego i zbog urezanih crteža u kamenu, gdje se izdvajaju prikazi različitih scena, što ove urne čini značajnim izvorom podataka za interpretaciju ideje zagrobnog života. Kako navodi Olujić, pored onih grobnih konstrukcija koje su se zatrpavale zemljom i oko kojih je jasno poredano kamenje, nekada su japodski grobovi samo djelimično okruženi njime, i to oko područja glave i nogu, pri čemu se, na simboličan način, grob „uokviruje“, a nekad su i samu žaru ograđivali kamenjem, kao što je to primjerice slučaj u Smiljanu i Prozoru. Jasno je da ovdje nije moguće govoriti o toliko izraženim kružnim konstrukcijama, kamenim vijencima i prstenovima kakvi su se isticali u kneževskim tumulima, ali ono o čemu se može govoriti jeste upravo ideja „zatvaranja“ i izdvajanja grobova, pa makar to bilo i na određenom simboličkom nivou, posebno značajnom za temu ovog rada, za stvaranje mogućnosti i podloge za samu interpretaciju/interpretacije ideje zagrobnog života.

U okviru kataloga izložbe Ratnici na razmeđu Istoka i Zapada, starije željezno doba u kontinentalnoj Hrvatskoj, Dubravka Balen-Letunić kaže: svoje mrtve Japodi su za “drugi svijet” odijevali u nošnju i kitili ih nakitom koji su nosili za života. Nije potrebno naglašavati to da se ovdje, još jednom, vidi način i značaj prenošenja različitih elemenata koji su obilježavali pokojnikov život, u život nakon smrti. Na prvi pogled se može učiniti nevažnom činjenica da se nešto što je do te mjere uobičajeno i svakodnevno, prenosi i preslikava na koncept života nakon smrti. Međutim, ono što treba uraditi jeste oneobičiti tu činjenicu, ispred nje staviti upitnik, a ne tačku, i tražiti različite mogućnosti interpretacije: odjeća jeste dio svakodnevnice, ali kada se nalazi na pokojniku ona je smještena u drugi okvir, sugerira nastavak njene upotrebe, postaje svojevrsni dio „svakodnevnice“ života nakon smrti. Olujić se pita koja je razlika i koje su konotacije različitog odnosa prema grobnim prilozima: Vrlo je bitno jesu li predmeti svakodnevne uporabe, ali i oni predviđeni samo za pogrebni ritual, obredno oštećeni ili ne. Danas možemo samo nagađati koji je puni sadržaj razlike između spaljivanja mrtvaca sa prilozima i spaljivanja samog tijela, uz naknadno darivanje prilozima. Kada se pogledaju materijalni ostaci, grobni prilozi pronađeni u japodskim grobovima, vidi se, kako objašnjavaBalen-Letunić, da tu ostataka oružja skoro pa nema, pri čemu se može pretpostaviti da oružje kao prava dragocjenost nije bilo svojina pojedinaca, već je pripadalo određenoj zajednici. Olujić objašnjava kako se u japodskim grobovima oružje ponekad pojavljuje, ali vrlo rijetko i vrlo kasno, pri čemu se može vidjeti naglašen uticaj kulture polja sa žarama, jer se ti rijetki primjerci oružja kao grobnog priloga nalaze samo u paljevinskim grobovima. Međutim, kada se malo bolje zagleda u ukupnost sadržaja tih grobova, ako se pogledaju prikazi na urnama i drugim artefaktima, primjećuje se da je oružje itekako prisutno, prikazi ratnika koji koriste oružje zauzimaju posebno mjesto u japodskom kultu mrtvih, a paradoksalno je to što je oružje u svojoj materijalnoj odsutnosti snažno simbolički prisutno. Naposljetku, svojevrsna demonstracija moći i ugleda knezova-ratnika u punoj opremi, što je podrazumijevalo kacige, knemide (štitnike za noge), štitove, koplja i mačeve, vidljiva je na urezanim prikazima pogrebnih obreda povezanih s kultom mrtvih s kamenih urna nađenih u Ribiću i Golubiću pokraj Bihaća.

Uloga istaknutog pojedinca, ratnika/heroja, predstavlja bitnu kariku u ovom interpretacijskom lancu, a ta uloga je naglašena i onda kada su ratnici, i njihove aktivnosti (prije svega one što su vezane za ideju zagrobnog života, različiti rituali i svečanosti), prikazane na materijalnim ostacima sepulkralnog kulta. Ovdje će se navesti primjer jedne urne iz Ribića na kojoj su, kako navodi Sineva Kukoč, predstavljeni ratnici koji stoje jedan nasuprot drugog i iz ritona, tj. obrednih posuda, izljevaju tečnost u posudu koja se nalazi između njih. Ova scena predstavlja obred libacije, a pošto se radi o prikazu na urni, naglašeno je postojanje snažne poveznice između rituala i ratnika koji učestvuju u njima, sa idejom zagrobnog života, a opći smisao žrtve je posredovanje između božanske i ljudske sfere. Kukoč objašnjava kako su prizori libacije kvantitativno najznačajnija i ikonografsko-semantički jasno definirana cjelina u kontekstu japodske protopovijesne funeralne figurativnosti, pri čemu detaljnija analiza važnosti ovog obreda zahtijeva povezivanje sa drugim elementima različitih kultova, povezivanje različitih simbola, i predstava. Kako navodi Branka Rauning, neki prikazi na japodskim urnama predstavljaju poveznicu sa materijalnim ostacima pronađenim u kneževskim grobovima, pa su tako ritoni prikazani na japodskim urnama slični onima kakvi su nađeni u kneževskim tumulima Trebeništa. Centralni sadržaj ovih scena sa sobom nosi priču koju ne treba posmatrati kao jednu izolovanu, zatvorenu cjelinu, umjesto toga potrebo je pomatrati suodnos svih pojedinosti, primjećivati pojedinačne elemente, te način njihovog inkorporiranja, vezivanja za cjelinu, što je posebno značajno za razumijevanje koncepta zagrobnog života gdje je, i neki najsitniji detalj „uronjen“ u mnoštvo značenja.

Kako navodi Rauning, motiv prepleta koji se nalazi na japodskim urnama, i koji uokviruje određene prikaze, ne pronalazi se na drugim predmetima autohtone, japodske kulture, dok se u kneževskim tumulima Trebeništa i Novog Pazara on javlja i na predmetima od zlata, pri čemu se nameće zaključak da ovaj motiv ne predstavlja puki ormanent, i to je uvijek u vezi sa snažnim grčkim i, djelimično, etrurskim utjecajima i na objektima čiji su naručioci prvenstveno pripadnici vodećeg društvenog sloja.

Niz motiva i ukrasa, u prvom redu kolut, kružnica, koncentrični krugovi i prikazi ptica, ponajprije močvarica, govore o prisustva kulta sunca kod Japoda, jer rijetko da i postoji narod kojemu sunce ne ulazi u sfere štovanja zato što zemlji, daje svjetlo, toplinu i život. Jedan od posebno kompleksnih prikaza na materijalnim ostacima sepulkralnog kulta kod Japoda, jeste i ženski likkoji umjesto ruku ima ptice, a nudeći jedan način interpretacijeBalen-Letunić kaže da bi se tu moglo raditi o prikazu Potnie Theron, tj. Boginje Majke, čiji su pratioci pas ili ptice grabljivice, koji su simboli smrti, ali i žaba i zmija, simboli rađanja i života. Ne može se ne primjetiti specifična ambivalentnost koju sa sobom nosi ovaj tip prikaza, tu se, na neki način, spajaju simboli koji ukazuju na smrt, sa simbolima koji ukazuju na život, sugerirajući prisustvo i jednog i drugog, pri čemu se još snažnije ističe ta ambivalentnost kao sastavni dio ideje života nakon smrti.

Posebno je značajan prikaz čamca na urni iz Golubića, za kojeg Rauning smatra da bi mogao biti povezan sa idejom postojanja podzemne rijeke, ili pak rijeka preko kojih pokojnik treba preći na svom putu ka podzemlju. Naravno da se ovdje govori o mogućnosti i interpretaciji, a ne o definitivno određenom značenju, pa će se pokušati dovesti u vezu postojanje ove ideje sa jednim od motiva koji, na prvi pogled, nema dodirnih tačaka sa njom. Tu se posebno ističe motiv konja za kojeg Rauning kaže da bi mogao predstavljati vezu sa Posejdonom, u njegovoj starijoj verziji boga podzemnih voda, izvora, “zemljotrescu” homerske poezije koji se ponekad javlja u obliku konja, odnosno kao onaj koji je stvorio konja. Posejdon, čiji su segmenti prvobitnog spektara djelovanja uključivali i stvaranje konja, i upravljanje vodama podzemlja bi, kako navodi Balen-Letunić, u japodskoj kulturi svoju inačicu pronašao u Bindu, a posebno je značajno da se u postojanju različitih intepretacija prikazi konja promatraju ili kao reduciran prikaz Gospodarice konja (potnia hippan), ili kao pratnja, štoviše oličenje Binda, boga voda. Ista autorica navodi kako su na predmetima od bronze i ćilibara posebno neobični prikazi delfina, bića koja prate boga mora, a isto su tako i pratnja umrlih u podzemno carstvo smrti.

Ako je bog mora u svojim prvobitnim oblicima bio povezan i sa podzemnim svijetom, sa vodama podzemnog svijeta, onda je jasno na koji način su delfini jasna veza sa idejom zagrobnog života, sa putovanjem i prelaskom pokojnika u život nakon smrti, međutim, kako naglašavaBalen-Letunić, za Japode su ovi privjesci mogli imati i čisto dekorativnu ulogu, budući da su do njih najvjerovatnije dospjeli trgovinom, ali je uprkos tome zanimljivo promatrati raznolikosti samog koncepta zagrobnog života, i u obzir uzimati različite mogućnosti. Kako navodi Rauning, psi se, u nekoj široj slici,  povezuje sa scenama lova, međutim, kako su japodska vjerovanja koja bi se odnosila na ovu životinju nepoznata, moraju se uzeti u obzir prvenstveno podaci iz Grčke, kao i opšta, indoevropska vjerovanja, gdje je pas često simbol onoga koji ubija, ali i ubijenog, odnosno pokojnika. Homer, opisujući Patroklovu sahranu, navodi i to da je Ahilej, između ostalih životinja, žrtvovao i psa, čime je naglašena uloga psa kao simbola ubijenog, tj. umrlog. Ako se u obzir uzme i grčka mitologija, onda je, radi ilustracije kompleksnosti ovog simbola, potrebno podsjetiti na činjenicu da je čuvar podzemnog svijeta zapravo pas, Kerber koji je, u skladu sa svojom ulogom, predstavljen kao demonsko biće, troglavo čudovište, the monstrous dog who guarded the entrance to the Underworld, ensuring that those who entered never left. Ako se ova osnovna linija nastavi širiti, onda se u tom kretanju kroz mrežu mitologije nailazi na podatak da je Kerber zapravo sin Ehidne ili, kako objašnjava Jenny March u svojoj knjizi The  Dictionary of Classical Mythology, čudovišne Zmije. Razlog navođenja ovog primjera imao je za cilj naglašavanje i podcrtavanje činjenice da se ispod svakog pojedinačnog simbola nalazi cjelokupna mreža čiji je on sastavni dio, povezan sa mnoštvom niti i uticaja, gdje ne može funkcionirati kao jednosmjerna i linearna pojava, tako da se prisustvo različitih simbola na svim gore spomenutim materijalnim ostacima sepulkralnog kulta ne može objašnjavati insistrajući na jednom elementu, pa tako prikaz psa na urnama može funkcionirati i kao dio scene lova, a može biti i simbol pokojnika, dakle, može biti povezan i sa idejom zagrobnog života.

Na kraju rada potrebno je reći nešto o predmetima od ćilibara,odnosno jantara, koji predstavljaju značajan element japodske materijalne kulture. Jantar je u cjelini pogrebnih običaja Japoda imao golemu važnost i posebno mjesto. Gotovo da i nije bilo groba bez barem jednog predmeta od jantara. Jantar predstavlja duševnu nit koja individualnu energiju povezuje s kozmičkom, individualnu dušu s univerzalnom, simbolizira sunčevu, duhovnu i božansku privlačnu snagu. Tu se posebno ističu ćilibarne perle na kojima su predstavljena ljudska lica, što se pokušalo povezati i sa simbolom maske, zatim životinjske glave, te figurice ljudi i životinja. Kako navodi Balen-Letunić, svojstva koja su se pridavala samom ćilibaru kao materijalu jesu zaštitna, ljekovita i magijska svojstva, a svi detalji s kompozitnih privjesaka, posebice prikazi životinja, malokad su bili isključivo samo ukras. U svojoj knjizi Prahistorijski ćilibar na centralnom i zapadnom Balkanu, Aleksandar Palavestra objašnjava kako su se predmeti od ćilibara pronalazili i u grobovima mikenske kulture, gdje se posebno ističe tzv. šaht-grob IV, gdje su pronađene tri poznate mikenske zlatne maske, krune i drugi raskošni predmeti koji dokazuju dokazuju bogatstvo i snagu mikenskih moćnika.Same  maske su mogle imati i zaštitnu ulogu, i ako je jedna od uloga ćilibara bila upravo zaštita, moglo bi se reći da je ta uloga posebno naglašena onda kada i same ćilibarne perle predstavljaju shematizirana ljudska lica, tj. maske.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Balen-Letunić Dubravka:Ratnici na razmeđu Istoka i Zapada, starije željezno doba u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Kukoč Sineva: Grčki simboli u ilirskom svijetu.
March Jenny: Cassel's Dictionary of Classical Mythology.
Olujić Boris: Povijest Japoda.
Palavestra Aleksandar: Prahistorijski ćilibar na centralnom i zapadnom Balkanu.
Rauning Branka: Umjetnost i religija prahistorijskih Japoda.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala 🙂