Sokratov povijesni realitet nikada neće prestati da nas uznemiruje, a opet, nema smisla znanstveno pitati za njega jer prosto ne posjedujemo tekstove koje bismo o tome mogli pisati… Tu ostaje samo jedno: u odlučnoj rezignaciji odstraniti kao neriješenost pitanje o ličnosti i učenju povijesnog Sokrata te time dobiti slobodu za nepristasno razumijevanje Sokratovske literature kao pjesništva…

– Olof Gigon: Sokrat, njegova slika u pjesništvu i povijesti.

Problem Sokrata

Problem Sokrata predstavlja problem utvrđivanja pravog sadržaja njegova učenja. Damir Marić u knjizi Sokrates i kinici kazuje da govoriti o Sokratesu, njegovom životu i njegovoj filozofiji, podrazumijeva neko rješenje problema koji nije konačno rješiv. Kako ništa nije pisao jedino što možemo znati o njemu i njegovom učenju ovisi o našoj procjeni koliko povijesna svjedočanstva koja posjedujemo vjerno oslikavaju samog Sokratesa. Teškoći određenja povijesnog Sokrata i njegove filozofije, doprinosi i kako kazuje Frederick Copleston karakter izvora koji koji su nam na raspolaganju – Ksenofontovi sokratovski spisi, Platonovi dijalozi, razni Aristotelovi iskazi, Aristofanove Oblakinje. Mišljenja i različita ubjeđenja kako kazuje Željko Škuljević u knjizi Filozofski podsjetnik o tome čiji je Sokrat “realniji”, “pravovjerniji”, su podijeljenja i idu čak dotle da se potpuno osporava njegova istorijska zasnovanost.

Ksenofontove Uspomene o Sokratu, su Škuljević pretpostavlja nastale kao odgovor na Polikratov spis – Optužbi Sokratovoj, koju je sofist Polikrat napisao oko 392. godine pr. n. e. i koja, u obliku besjede, navodi Anitovo viđenje Sokrata kao opasnost po državu. Sokrat u Ksenofontovim Uspomenama o Sokratu je predstavljen kao čovjek koji se, uglavnom trudio da stvara dobre ljude i građane, ali koji se sam nije zanimao za probleme logike i metafizike. Sokrat je dakle u Ksenofontovim Uspomenama o Sokratu prikazan kao narodni učitelj morala, prost i običan čovjek. Uspomene o svome starom učitelju – Sokratu – Ksenofont iznosi u formi kraćih ili dužih razgovora, o temama iz praktičnog života: od religije i držvae, do ponašana za stolom. U prvoj knjizi brani ga od svega onoga što mu tužioci zamjeraju, glava tri iste knjige sadrži Sokratove razgovore o pobožnosti i uzdržljivosti. Druga knjiga raspravlja o zahvalnosti i dužnosti prema rođacima i prijateljima. U trećoj knjizi vodi se razgovor o vojskovodnim vještinama, zatim vještinama u vršenju državnih poslova, slikarstvu, vajarstvu itd., da bi četvrta knjiga, u stvari predstavljala Sokratovu sumu pedagogiku. Ksenofont daje sliku Sokrata suprotnu onoj iz Polikratove Optužbe, te opisujući svoga učitelja o njemu kazuje da je:pobožan, pravedan, umeren, razborit i najzad, sposoban ne samo da i govorom kaže i odredi u čemu se sastoji koja vrlina nego i da prosudi druge koji su grešili, da ih pobija i navraća na vrlinu, lepotu i dobrotu. Škuljević smatra da bez obzira na postojanje mišljena nekih autora da Ksenofont nije imao filozofske predispozicije da shvati dubinu ovog (Sokratovog) učenja, kao i činjenicu da je spis napisan dugo vremena poslije Sokratove smrti, knjiga (Uspomene o Sokratu) se može uzeti kao izvor za rekonstrukciju “istorijskog Sokrata”.

Kao najrevalantniji izvor za stvaranje historijske slike Sokrata i njegove filozofije uzimaju se Platonovi dijalozi, naročito Odbrana Sokratova, Kriton i Fedon. Tome doprinosi i činjenica da su Sokrat i Platon imali prisan odnos učitelj – učenik, te da se Platon od svoje dvadesete godine do Sokratove smrti nije razdvajao od njega. Karl Jaspers potvrdi ove teze o vjerodostojnosti Platonova prikaza Sokrata i njegove filozofije u knjizi Sokrat, Buda, Konfucije, Isus kazuje: Platon je morao da bude tu, da vidi i prenesu tu “Sokratovu stvarnost”. Damir Marić kazuje da kada razmatramo ko je Sokrates u Platonovim Platonovim ranim i srednjim dijalozima, jasno vidimo da su to zapravo dva različita filozofa. Individualne karakteristike ostaju iste i u ranim i u srednjim dijalozima, naime, Sokrates je ružan, drzak, govorljiv, u stanju je ogorčiti, dominira svakim društvom svojom osobnošću i svojim umom, te neumorno filozofira. Ipak, filozofski stavovi koje zastupa u ranim i srednjim (Platonovim) dijalozima nemoguće da potiču od jedne te iste osobe.

Marić na tragu istraživanja Gregorya Vlastosa smatra da je neophodno razlikovanje Sokrata iz ranih Platonovih dijaloga (SE – Socrates earlier – raniji Sokrat), od onog Sokrata prikazanog u Platonovim srednjim dijalozima (SM – Socrates middle – srednji Sokrat). Na temelju upoređivanja Platonovih dijaloga Vlastos donosi listu deset glavnih razlika između Ranog Sokrata (SE) i Srednjeg Sokrata (SM):

1. SE je filozof morala, koji ima stavove o mnogim drugim stvarima, ali jedino moralne probleme ispituje elenktički. SM je filozof morala i ontolog, i metafizičar i epistemolog i filozof znanosti i filozof jezike i filozof religije i filozof umjetnosti i filozof politike.
2. SE nije zainteresovan za matematiku niti je stručnjak u toj oblasti. SM je vičan matematičar i smatra matematiku kapijom filozofije.
3. SE postavlja sebi zadatak da živi filozofirajući, ispitujući sebe i druge. SM će dozvoliti filozofiranje samo rijetkima, onima najobdarenijima.
4. SE nema metafizičku teoriju duše. Za SM duša je besmrtna.
5. SE zna i pita za ideje lijepog, pobožnog itd., ali nikada ne pita “Što je ideja?” Za SM ideje su nedpostune osjetilima, apsolutno nepronjenljive, postoje izdvojeno i temelj su božanstvenosti samih bogova.
6. SM nikad ne kaže da filozof može postići jedinstov sa božanskom prirodm oblika. Odnos SE prema svijetu božanskog je strogo praktično – etiči, a ne mistički.
7. SM bi rekonstruisao svaku društvenu instituciju. SE je privržen zakonima Atene.
8. Za SE razum je svemoćan u kontroliranju djelovanja. Za SM duša se sastoji iz tri dijela, te strasti i požude mogu poticati djelovanje autonomno.
9. SM drži kako filozofi moraju biti sposobni dosegnuti apsolutno znanje dobra. SE tvrdi da nema nikakvog moralnog znanja.
10. SE traži moralne istine svojim osobitim metodom koji se naziva Sokratesov elenhos. U Menonu SE se pretvara u SM. Razvija se metafizička doktrina o transmigraciji duše i njoj dodaje spekulativnu epistemolšku posljedicu – teoriju sjećanja.

Vlastos kazuje da je povijesni Sokrat – SE, te da se u bitnim aspektima razlikuje od SM. Ovu tvrdnju kazuje Marić ne ostavlja samo potkrijepljenu Platonovim tekstovima, nego Aristotelovim i Ksenofonovim svjedočanstvom. Međutim kazuje Marić, treba napomenuti da to ne znači da su Platonovi rani dijalozi puki izvještaj o Sokratesovim raspravama.

Ipak, kako primjećuje Škuljević nisu svi gajili platonovski osjećaj prema Sokratu. U Oblakinjama Aristofan; kazuje Jaspers prikazuje jednog Sokrata koji se bavi filozofijom prirode, nebeskim pojavama i podzemnim stvarima, koji negira nasleđene bogove, stavljajući na njihovo mesto vazduh i oblake, koji uči veštini da se sprovede nešto što čak može da bude nepravedno i koji za svoje podučavanje uzima novac. Aristofan Sokrata tendenciozno čini frivolnim, koristoljubivim i nepravednim, što je svjevrsna camera obscura platonovske slike Sokrata. Svojim neugodnim pitanjima i ironijom dovodio je u nezavidne situacije čak i vrsne govornike. Njegova upitnost je kako kazuje Škuljević kod sugovornika izazivala zbunjenost, svijest o podređenosti i indiferenciju. Takvom metodom se kod sugovornika javljala ljutnja i mržnja; sticao je ne htijući to, sve veći broj neprijatelja.

Povijest pitanja o tomu ko je bio Sokrat i koja je njegova autentična filozofija – tzv. Sokratov problem, te ko je, Ksenofont, Platon, Aristofan ili Platon dao najvjerniju sliku svoga učitelja – Sokrata još uvijek traje, te različiti istraživači, različita svjedočanstva o Sokratu proglašavaju za više ili manje pouzdana. Neki su čak, kao Olof Gigon, cititran na samome početku ovog rada smatrali da je problem Sokrata nerješiv, te da nam je povijesni Sokrates zauvijek izgubljen. Suprotno tome Željko Škuljević kazuje sljedeće: Bilo da se radi o povijesno filozofskim izvorima ili o, još uvijek, neprevedenoj Höelderlinovoj pjesmi Sokrat i Alkibijad, možemo potpuno mirno reći: Postojao je čovjek po imenu Sokrat.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Željko Škuljević: Filozofski podsjetnik.
Damir Marić: Sokrates i kinici.
Karl Jaspers: Sokrat, Buda, Konfucije, Isus.
Olof Gigon: Sokrat, njegova slika u pjesništvu i povijesti.
Frederick Copleston: Istorija filozofije.
Gregory Vlastos: Sokrat.
Ksenofont: Uspomene o Sokratu.
Aristofan: Oblakinje.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala!  🙂