Filozof i vlast

Filozof i vlast

Uz svake ideje moći i vlasti se uvijek postavlja pitanje njenog legitimiteta, izvora i javljaju se opravdanja ili sami pokušaji opravdanja vlastodržaca za njihovo držanje vlasti. Moć i vlast je nešto što privlači ljude iz jednostavnog razloga što su najlaški i najbrži smisao ljudskog života koji je i sam ispunjen stalnom potražnjom smisla, te zbog toga je i nemoguće izbjeći prolaz kroz život bez razmišljanja o njima, od najmanjih oblika do najvećih. Shodno tome, i onima koji se nalazi pod nečijom vlašću ili pod nečijom moći se ideja vlasti i moć pronalazi u propitkivanju samog autoriteta, držaoca određene moći ili vlasti, kao alternativna obično pogubnom slijepom slijeđenju istog.

Kroz ovaj esej će se proći kroz određene elemente što bi činile filozofa, odnosno vjerovatno kontradiktoran arhetip filozofa kao ideal koji je u praksi nemoguće ostvariti, ali ideali su potrebni u takvom obliku jer bi ljudski život trebao biti stalno kretanje ka samim idealima, ali i elemente vlasti, odnosno njenog praktičnog sprovođenja sa pretpostavljenim da asptraktna vlast, ili osoba sa funkcijom vlasti, ima dobronamjernost prema sebi podređenim.

Kad se govori o filozofu, kao sam izvor riječi se uzima tumačenje ljubavi ka znanju, i kao arhetip je filozof osoba koja je u stalnoj težnji za znanjem. Naravno, znanje nije nešto potpuno dokučivo i filozof bi po pretpostavci trebao biti u stalnom pohodu ka dostizanju znanja, ili prikupljanja informacija kao buduće stepenice do znanja, a oboje podrazumijeva da bi filozof trebao samog sebe razrješavati od pogrešnog znanja i pogrešnih informacija, ali u određenim promatranjima i samo neznanje i pogrešne informacije su i izvor znanja ako se progledaju iz druge perspektive. Obično postoji pogrešna ideja da autoriteti, odnosno držioci moći i držioci vlasti, ne bi trebali griješiti ili priznavati greške jer time „gube svoj autoritet“, što je kontradiktorno idealu filozofa koji mora ispravljati svoje greške. Praktične pojave kroz ljudsku historiju pokazuju da ipak oni koji griješe ne gube nužno autoritet.

Oni koji drže vlast imaju odgovornost da predvode svoje podređene ka boljem, a da bi podređeni imalu vjeru u nadređenom, mora postojati određena komunikacija kojom bi ta vjera opstajala. Najlakše, a i moralno najjeftinije rješenje, je podređivanje podređenih određenoj dogmi koju nadređeni ne mora nužno ni slijediti ni vjerovati u nju. Takva vlast obično prestaje imati funkciju vladanja i dobije funkciju opstajanja. Filozofi, a i umjetnici (Potpuno odvojena tema rasprave bi bila koliko i umjetnici da bi bili umjetnici moraju biti prvo filozofi), se smatraju osoboma ispred svog vremena, odnosno osobama koje su kao individue odvojene od ostatka društva, dirketno rečeno: ostalima su nerazumljivi i/ili neshvatljivi. Ako su nerazumljivi, ne mogu održavati kroz komunikaciju vjeru podređenih u svoju vlast jer podređeni ne bi znao u šta da vjeruje i ostajao bi zbunjen. Zaboravlja se da je komunikacija sa ljudima na nižim shvatanjima o određenoj temi također jedan oblik znanja (i tim oblikom znanja se bavi pedagogija, odnosno njen dio je prenošenje znanja učitelja/autoriteta na učenike), i osoba koja se pridržava pripadanju arhetipu filozofa bi trebala također i razvijati tu sposobnost ili to znanje, što bi značilo da „neshvaćeni“ filozofi nisu suštinski filozofi jer na neshvaćenost bi ili rekli „Nije još vrijeme da shvatiš“ ili bi razvijali način komunikacije shvatljiv za slušaoca. Naravno, podrazumijeva se da su i podređeni dobronamjerni i da imaju namjeru razvijanja svoje spoznaje.

Jedan od bitnih kvaliteta vlastodršca je mogućnost da poboljšava sve ono nad čemu vlada (Vrijedi napomenuti da detalji šta znači poboljšavanje su također nizovi i nizovi rasprava, nekad su čak i ništa više od propagandi neke dogme)  i sprječavanja svojih podređenih da srljaju u metaforične provalije. Da se uzme u obzir da je filozof ispred svog vremena, to bi značilo da je nužno da se filozof nalazi u poziciji vlastodršca jer osoba koja je ispred svog vremena je u najboljoj mogućnosti da svoje podređene dovodi u filozofovu poziciju pri „novijem vremenu“. Problem nastaje kad filozof svoje filozofstvo pronalazi u svom „neshvatanju“ i od tog „neshvatanja“ kreira dogmu koju podređeni treba slijediti, ali teško da će iko slijediti neshvaćenost jer neshvaćenost ne ostavlja svijetlo u mraku ili u magli (ili čak i u smogu)  kroz koju povremeno vlast i one van vlasti mora prevesti.

Dolazimo do mudrosti „Znam(o) da ništa ne znam(o)“ kao možda i jedine dogme čije slijeđenje ne dovodi u onolike zablude kao što dovode druge dogme. U svijetu gdje se svi pridržavaju ove dogme, arhetip filozofa bi bio ta vlast koja bi svakako svojim životnim tokom u stalnom pokretu prikupljalo znanje, a iz pozicije vlasti, odnosno na vrhu, bi bio u mogućnosti najšireg promatranja, prikupljanja i razvijanja znanja, a iz komunikacije sa podređenim zbog održavanja vjere u autoritet bi također razvijao različite percepcije o svijesti i raspoloženim informacijama bi stvarao „konsensuz individualnih spoznaja“ i time bi praktični filozof postajao bliži idejnom filozofu. Naravno, ovo sve bi bilo moguće da materijalni svijet, tj. Svijet sjene, ima stalnu težnju da se učini jednakim svijetu Ideja što podrazumijeva i neuspjehe i uspjehe. A sam svijet Ideja je u razmatranjima filozofa.

Autor: Luka Bošković

Bilješka o autoru:

Luka Bošković, rođen u Sarajevu kao Blizanac u podznaku Lav, je student arheologije i historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osim studiranja, bavi se pisanjem (pretežno pjesama koje objavljuje na FB stranici: Lux Noctis – Poezija), učenjem jezika (trenutno uči kineski jezik) i skupljanjem knjiga. Trenutno izvršava funkciju predsjednika Studentske asocijacije studenata Filozofskog fakulteta. Također, član je MENSA-e.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala!  🙂