(Ne)izvjesnost između pojma i poiesisa

Miodrag Živanović

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

(Ne)izvjesnost između pojma i poiesisa

Traktat o izvjesnosti – prikaz knjige Miodraga Živanovića

Svoja razmatranja o pojmu izvjesnosti Miodrag Živanović izlaže u formi traktata, koji kao i sam pojam izvjesnosti po svojoj strukturi upućuje na samog sebe, sadržavajući u sebi poput arabeske jednu nedovršenost i ornamentalnu isprepletenost svoje sadržine, čije se vijuganje nigde ne prekida. Ono što autor na samome početku naglašava jeste činjenica da se shvatanja i određenja pojma izvjesnosti psihologa, filozofa i antropologa slažu sa mišljenjima običnih ljudi. U oba slučaja izvjesnost se određuje kao sigurnost, ili ono što se čini bez kolebanja. Izvjesnost se također može razumijevati i kao izvještaj, stoga svaki govor o izvjesnosti podrazumijeva i govor o istini, koja pojmljena na način starih označava neskrivenost. Usporedbom sa drugim jezicima Okcidenta autor nas napominje da su gotova identična značenja termina izvjesnosti i u drugim jezicima, osobito u njemačkom, francuskom i engleskom.

Živanovićevo filozofiranje je na tragu one nekolicine filozofa – pjesnika, stoga i njegov filozofski izričaj obiluje metaforama i zanosom mladenačkog duha koji izvire iz samog filozofa – pjesnika. Njegov traktat postavlja svome čitaocu pitanja – za koja ovaj (možda) nema dovoljno hrabrosti da ih postavi samome sebi. Jedno provokativno pitanje koje se dade iščitati iz Živanovićeva teksta moglo bi zazvučati i ovako: „Zašto nemamo hrabrosti da ta pitanja postavimo samo sebi?“ Ili: „Šta je život?“ Ili još: „Šta je istina?„ Provokativna kažemo, budući da za njih ipak nemamo izvjestan odgovor. Stoga zašto se pitamo o nečemu o čemu ne možemo znati konačnu istinu? Filozof bi rekao: „Zbog toga što smo ljudi“. Filozof – pjesnik bi kazao: „Zbog toga jer je to igra, a mi smo djeca koja se igraju.”

Živanović, da tako kažemo pravi svojevrsnu historiju pojma izvjesnosti analizirajući krhotine onoga što je povijest odbacila i predala smetljštu prošlosti, pri tome prativši njegova određenja i shvatanja, počevši od antičke Grčke, referirajući se na Anaksimandrov fragment, preko mišljenja Parmenida, Heraklita, Platona i Aristotela, pa sve do Pascala, Kanta, Nietzschea, Kierkegaarda Heideggera, Jeana Baudrillarda i drugih. Pitanje o izvjesnosti na taj način, kako Živanović pokazuje prati i sam razvoj zapadne civilizacije, ukazujući na procjep / rascjep između čovjeka i  svijeta. Filozofija odatle kao što Živanović kazuje zahvaljujući nabijeđenim i ubijeđenim čuvarima filozofije nije postala ništa drugo nego utješiteljica života. Takvoj koncepciji svijeta Živanović suprotstavlja poesis i žive igre pjesničkih slika svijeta, gdje jedinu izvjesnost predstavlja neizvjesna igra pjesnika i svijeta.

Zvjezdano nebo, kao i cijeli svijet, nisu već odavno kao i cijeli svijet , zemljopisna karta prohodnih i prlazećih puteva koje osvjetljava svjetlost zvijezda – nego su, nažalost, tek stvar koja je data na brutalnu upotrebu metodskoj ili metodološkoj svijesti i pripadnom joj mišljenju. Živanović ovome primjer navodi u pjesničkom opisu sjajnih zvijezda nad nama, koje za nauku nisu ništa drugo nego usijana gromada kamena. Stoga postavlja se pitanje o smislu divljenja zvijezdama i pisanju pjesama o njima, ukoliko one nisu ništa drugo nego usijano kamenje? Kantova potraga za izvjesnošću završila je poesisom – zvjezadnim nebom nad nama – ili kako to Živanović kazuje tajnom, otuda dosta dugo u meni tinja jedan osjećaj ili slutnja, da je znanstvenik iz Konigsberga, došavši do svog konačnog rezultata, možda bio začuđen, ali i zadivljen. Ili potresen. Ali čime? Valjda dubinom i ljepote tajne?

Imamo li dakle odgovore na pitanja o izvjesnosti, odgovor koji rješava tajnu. Čini se da ipak ne, a zar je i potrebno da ih znamo, kada igru neizvjesnosti poesisa možemo da osjetimo, ili kako Živanović kazuje, ako je ova mala studija (ili mala knjiga mogla išta pokazati – onda je to vjerovatno spoznaja da na pitanje o izvjesnoti – nema izvjesnih odgovra. Ili drugačije: možda ih i ima, ali oni očigledno nisu u području, prije svega filozofije. Jednim dijelom znam, a takođe djelimično i osjećam, da tih odgovora i nema. Zašto? Pa ponajprije, zato što nisu nikada ni postojali.

U skladu sa prethodno rečenim, Živanović i svoj traktat ostavlja na određen način nedovršen, ne želeći pri tome da da pečat izvjesnosti na svoje djelo, dajući svojim čitaocima na volju da prodube granicu igre i neizvjesnosti, na nekoliko ostavljenih praznih stranica – koje će se tek čitaočevim mislima dopuniti i ispisat. Na taj način Živanovićevo djelo ne potpisuje samo Miodrag Živaonović, već svi oni kojima je dječija igra svijeta i pjesnika jedini životni poziv, dakle filozofi – pjesnici. O neizvjesnom lijepo pjevaše i Rilke:

Starina, mutna, pri dnu,
Koren iz kog je niklo
Sve sazdano, izvor u tlu
Koji ne vidi niko.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Miodrag Živanović: Traktat o izvjesnosti.
Rainer Maria Rilke: Devinske elegije.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂