Poezija: Aida Uzunović

Aida Uzunović

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Gordom čovječanstvu

O, čovječanstvo!
Kada će da ti se smuči
Taj nehumani put na koji si se otisnulo?! Kazala bih da je pogrešno izreći da od ljudi
Ništa ne možeš očekivati
Suluda je ta generalizacija duha
Naprotiv, možeš imati ta jadna očekivanja
Neznatno loša snivanja
O, čovječanstvo!
Vjeruj da ljudi ne vjeruju ni sebi
A zašto bi nekoj drugoh sjenci sebosti
Kako onda čovjek da bude ono što jeste
Kada je ogoljen do kosti drugih, lelujavih sjenki
Ničim izazvane gadosti
O, čovječanstvo!
Znaj da ti ja nemam oči
Davno su mi ih na najbolniji način iskopali ti kolektivno lični interesi
Nemam uši, odavno sam oglušila na jedinke čiji nivo dosega planktona jeste!
O, čovječanstvo!
Nezamislivo je da je nekome, nekada, neki predak ginuo u rovovima i frontovima za ideju
A danas ta ogoljena individua parazitira društvom
Prodavajuć se svakoj vlasti
Za siću razumljivoj ljudskoj strasti
U dominaciji ideja ličnog zadovoljstva
O, čovječanstvo!
Već odavno sam izgubila sva čula za nadahnuće i jedino što mojim bićem vlada jeste ta utihnuta sjenka, gromkog glasa moga razuma!
Znam samo da ličnim primjerom možemo pokazati pravi put
Nas,
Ukopanih u crnu rupu dobrote koja nam melje nutrinu
Dok tobom vlada zlo, privoleći tvoju blizinu
O, čovječanstvo!
Ti nemaš osjećaj ni stida!
Ni srama!
Ni dostojanstva!
Porobio si naša bića kao neka utvara
I svakodnevno izazivaš vještačku euforiju
Koja uistinu nije svojstvena ni jednom ljudskom biću!
O, čovječanstvo gordo!
Znaj!
Spoznaja uvijek dolazi nenandano
I lažan svijet zaboravljen bit će!
Znaš da na svakom pedlju ove zemlje
Ako jače zagrebeš nađeš temelje!
Čovjek čija je zloba nastala
Od posječenog stabla dobrote
Ne može biti jača od tih temelja.
Razumjet će duša!

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Sve tame svijeta

Sve tame svijeta
Utjelovljenje su moje
Vršim eksternalizaciju
Bića svoga
Potpuno sterilišući
Sve one ružičaste
Dijelove snatrenja
Ne znam da li su
Ovo više zablude
Ili ponovna putovanja
U predjele gdje odsjedasmo
Davno nekad
Ili možda ne tako davno
Možda jučer
Ako bi jučer značilo
Danas ili pak sutra
Rađanje nihilizma
Nehajno i potmulo
Prihvaćam u ogledalu
Rađanja duše
Bez epiduralne
Anestezije
I trpim bolove
Za sve sljedove
Tupe
Nedolične, a vjerne
Amnezije
Grizem si nutrinu
Pokušavajuć
Presjeći niti
Koje me vežu
Za one usnule
Dane bezobličnosti
I nagriza mi duh
Ovaj propuh
Sjećanja koja gore
A nikako da sagore
I sve su mi gore
Klevetnici
Nekad vjerne sluge
Žile kucavice
Kojoj omčom
Danas dave postojanje
Krvavim, izrezbarenim
Rukama
Nepostojećih blizina
Svih svjetlosti svijeta
Odričem se
Za jednu jedinu tamu
Dovoljnu da
Operišem sebe
Od drugih
I druge od sebe
Sebi primajuć bol
Njima dodjeljujuć ništa
Jer ništa je bolje
Nego sve
One obećane zemlje
Ružičastih polja
A ja nudim tamu
Uporno vršeć
Eksternalizaciju
Bića svoga
U ogledalu svjetlosti
Svih mojih tama

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autorici:

Uzunović Aida, rođena 1999. godine u Zenici. Studentica Veterinaskog fakulteta u Sarajevu, opći smjer. Piše poeziju i prozu. Kroz svoju poeziju pokušava da da vječnost trenutku i da opiše ljude iz sjene. Književno izražavanje je neodvojivi dio nje, kojeg se trudi da iskristališe što je i razlog njena neobjavljivanja široj javnosti njenih pjesama. Knjige su magični svijet koji je odvlači od surove realnosti i voli u potpunosti da im se preda. Trenutno uči arapski jezik i radi kaligrafske radove. Voli da od zaboravljenih stvari napravi nove, nezaboravne uz pomoć dekupaž tehnike. Sve s ciljem da izrazi umjetnost koja je tjera na stvaranje.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂