George Orwell; Post-ideološki čovjek

Prečesto se, kada razmišljamo o poetici Georgea Orwella, referiramo samo na dva njegova remek djela, Animal farm (1945) i 1984 (1949), koja su ujedno i njegova najmanje autobiografska djela. To rezultira pretjeranim naglašavanjem ovih romana kao književnih simbola. Kada ljudi na ulici ugledaju video nadzor, odmah se prisjete Velikog Brata, kao da su na njih bačene čini. Međutim, ove kamere su samo jedan veličanstven dio mnogo šireg biopolitičkog sistema koji normalizira želje i ponašanja.

Orwellov privatni život je od pomoći za određivanje potencijalnih načina otpora takvim procesima. Bilo da su njegove knjige samo inspirirane događajima koje je proživio, kao što su Burmese Day's (1934), Keep The Aspidistra Flying (1936) i Coming Up for Air ( 1939), ili otvoreno autobiograske, kao što su Down and Out in Paris and London (1933), The Road to Wigan Pier (1937), ili Homage to Catalonia (1938), njegovi narativi služe kao svjedočanstvo beskompromisne hrabrosti.

Post-ideologija na koju aludiram u naslovu teksta nema ništa zajedničko sa onom koju naša era u zabludi bira za sebe, ili pak kao zabavni pokušaj da se proglasi „kraj historije“. U tom slučaju, i post-ideologija je ideologija za sebe. Mnogo jednostavnije, primjer kojeg nam daje Orwell leži u sistematskoj sumnji nad bilo kojim oblikom organizacije koja u sebi podrazumijeva neku vrstu moralnog suda. Zbog toga je on, na primjer, uvijek ostajao na distanci od bilo kojeg oblika komunističke ili anarhističke partije, čak i onda kada se borio protiv POUM-a (Partido Obrero de Unification Marxista), tokom Španskog građanskog rata.  Ušao je u miliciju jer se u to vrijeme i u toj atmosferi, ulazak u miliciju činio kao jedina ispravna odluka.

Daleko smo od samoproglašene post-ideologije koja vrlo ambiciozno stvara opasan relativizam da bi se izbjeglo teško pitanje etike. Kada je otišao u Španiju, Orwell nije sumnjao da je borba protiv fašizma jedina opcija, za njega je ta odluka bila „common decency“. Dokazi njegove borbe dolaze iz sistematskog odbijanja da kompromituje svoju etiku, do tačke u kojoj nije bio zadovoljan ni svojim pisanjem kao sredstvom otpora. Kada je odlučio da proživi život poput najsiromašnijih ljudi u Parizu i Londonu, kada je marljivo istraživao životne uslove radničke klase u Lancashireu, ili kada se priključio građanskom ratu u drugoj državi, pisanje za njega postaje samo način da se doživljaj prenese retrospektivno. Za njega pisanje nikada nije zamjena za borbu, iako većina nas sebe uvjerava u suprotno. Post-ideološko ljudsko biće je ono kojem ne treba ideologija koja će mu/joj dati izgovor da ne misli, ili da se ne bori.

Prijevod teksta Leopolda Lamberta iz knjige: The Funambulist Pamphlets 10: Literature

Prevela: Zerina Kulović

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂