Mati

Ruka je pokušala da napiše pjesmu
gledajući u ružu koju si ukrala
iz tuđe bašče.
Ptice su danas tužno letjele,
osamljeno i nesigurno,
kao što ti vječito pomjeraš
svoja krila.
Ljepote tvog vrta
opojnije su od svih džennetskih.
Miris kompota od šljiva.
Miris šumskih jagoda.
Miris izgubljenog djetinjstva,
neke davne godine.
Varljivih pogleda nekih ljudi
koji me nazvaše familijom.
Dođi ovamo, kazali su
i pružali mi čokoladu
dok si pakovala sve godine
u neke stare kofere.
Duša mi je ista kao u one djevojčice
čija su četiri ljeta upoznala
najhladniju zimu,
kad si prešla prag.
Voljivo se čuvah za toplinu
tvoga krila,
i tu jedinu uspomenu urezah,
u lijevu stranu grudnog koša.
Ruka je pokušala da napiše pjesmu

i zastala.
Tu bol ne podnosi ni hartija.

Circulus Vitiosus

Ja, zgaženi jesenji list
što pada na tlo
zamućeno staklo
na prozoru
zgužvan papir poslije ispisanih
stihova duše
do pola prazna
čaša vode
razbijena flaša vina prosuta
po novom tepihu
ja, ruža krhkih latica
kad je uberu tvoje ruke.

Vrtlog

I slijeva se iz tvojih usta
more divljih badema.
Proučavam Frojdov
koncept Ega,
pa iz nesvjesnog vršim psihoanalizu
dječijeg osmijeha, muškog karaktera.
Ređam u glavi slike lica
najljepših crta.
Dodirujem okvirove,
stakla, papir.
Ljubim usne satkane od čežnji,
i prosipam svoje snove svuda po tvojoj duši..
I tako doletim do visina
dok negdje ispod
sav život postaje
samo mrtav pepeo.

Fatum

Kada bih znala šta si,
da doziram smijeh i suzu,
veselje i potonulost.
Uskrsnula bih se do neba,
sva sretna jer te znam.
Znala bih na kojem peronu čekaš,
i šta u koferima imaš,
dal je uzalud sve,
ili upravo obratno.
Život bih bolje živjela,
jutra bih više voljela
noći bih produžila..
I smrti bih se radovala
kao spasenju!

Alef

Ne dam te oči boje jeseni,
što mjenjaju nijansu svakog dana.
Ruke protkane tajnama
što šapuću na hladnim jastucima.
Kazaljkama već tri zime prkosno
oduzimamo živote,
ali kompromis s vremenom
je posao za Sizifa.
Ipak postoje stoljeća zamotana
u sate kad nam nema dodira.
Nastanu pećinske praznine,
lavina misli
peče grudni koš.
Tad od tvoje sjene pravim
akvarel nježnosti,
grlim te rukama djeteta
preplićem prste,
igram se vječnosti..

Bilješka o autorici:

Sanela Čoloman, Zenica, ide na Filozofski fakultet, studira b/h/s jezik i književnost, i druga je godina. U pisanju uživa još od djetinjstva. Piše poeziju, ponekad i prozu. Osvojila je drugo mjesto poezijom za Zavičajni muzej u Visokom, na temu “Zašto je muzej važan?”. Tek počinje sa objavom radova. Veliki sanjar, zanima je književnost, psihologija.  Jedna njena pjesma objavljena u poetskoj zbirci “Carpe Diem”.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂