Pitagorejski red

Salvator Rosa, Pythagoras Emerging from the Underworld

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Pitagorejski red

Pitagorejci kako navodi Željko Kaluđerović, u knjizi Rana grčka filozofija predstavljaju jedno od najopskurnijih i najkompleksnijih mjesta u čitavoj istoriji grčke filozofije. Teme koje su razmatrane u ovom redu ili bratstvu izazivaju brojne kontroverze, a i njih same je veoma teško sistematizovati i kosnekventno interpretirati. Mišljena i motivi pitagorejskog reda se umnogome razlikuju od mišljenja miletskih filozofa. Dok su potonji istraživali prirodu i kosmos, gonjeni intelektualnom radoznalošću, napustviši mitsko poetske i antropomorfne kosmogonijske vizije u pokušaju da daju zadovoljavajuća znanstvena objašnjenja fizikalnih fenomena, pitagorejska učenja su u sebi sadržavala i religijsku i emocinalnu notu.

Red pitagorejaca, kazuje Frederick Copleston, predstavljao je jedno religiozno društvo ili zajednicu, koju je Pitagora sa Samosa osnovao u Krotonu, u južnoj Italiji, u drugoj polovini VI veka stare ere. Copleston navodi da u to vrijeme, za grčki svijet osnivanje vlastite škole ne predstavlja nikakvu novost. Pitagorina škola, imala je neke nove odlike u odnosu na postojeće miletske, naime, odlikovala se asketskim i religioznim karakterom. Pitagoru su prema svjedočenju Platona, njegovi učenici neobično voljeli, te je uživao popularnost i naklonost stanovništva. Suprotna svjedočenja Platonovim iznosi samo Heraklit, kazujući da mnogoznanje ne uči pameti, kao i da je Pitagora pronalazač pravih laži. Kaluđerović kazuje da je izvesno i o čemu, barem po Hegelu, nema sporenja je da pitagorejsko učenje predstavlja napredak u odnosu na ono što su zastupala trojica Milećana. Sam Hegel kazuje da se napredak sastoji u tome što se to čisto prirodna odredba napušta. To nalazimo kod pitagorejaca; oni uče: broj je supstancija, suština stvari. Broj nije materijalan, niti je čista misao, – nešto nematerijanlo čulno.

Religijsko – asketske ideje pitagorejaca bile su vezane za ideje o čistoći i očišćenju duše, budući da kako nas upućuje Kaluđerović, Pitagorino ime možemo povezati sa učenjem o ponovnom rađanju duše – palingeneza, kao i učenjem o seljenju duše – metempsihoza. Njegovanje i čišćenje duše podrazumijevalo je praktikovanje različitih praznovernih tabua: ćutanje i tajnovitost bile su prominentne crte njihovog ponašanja, imali su vlastito bratstvo u okviru koga su upražnjavali specifičan i za mnoge neobičan način života. Red pitagorejaca se držao striktnih pravila u vođenju života, kao što su: ne treba se šetati glavnom ulicom, ne treba stojati nad odrescima svojih noktiju, da ne treba ostavljati tragove lonca u pepelu, da ne treba da se sedi na merici za žito, da ne treba jesti bob. Izvještavajući nas o Pitagorinom životu, Diogen Laertije nam kazuje o Ksenofonovoj poemi u kojoj ovaj kazuje o tome kako je Pitagora, primjetivši nekog čovjeka kako kažnjava i tuče svoga psa, ovome naredio da prestane, jer je u skičanju psa prepoznao glas svog prijatelja.

Najpouzdaniji izvor o starogrčkim filozofima su nam svakako Platon i Aristotel, ipak, kako primjećuje Kaluđerović njih dvojica, veoma retko spominju italske mislioce. Platon je Pitagoru naveo samo jednom u svom cjelokupnom opusu – u Državi, kao i red Pitagorejaca samo jednom, u istom djelu. Aristotel nas obavještava o Pitagorinoj filozofiji na svega dva mjesta u Metafizici. Također, Aristotel je napisao i poseban spis pod naslovom O pitagorejcima koji, nažalost, nije sačuvan.

U Metafizici, Aristotel o pitagorejcima kazuje: Takozvani pitagorejci bavili su se matematikom i prvi je unapredili. Vaspitani u njoj, oni su mislili da su njena načela bila i načela svih bića. Pitagorejci nisu krili svoje oduševljenje značajem brojeva za svijet. Budući da su sve stvari brojive, te je moguće da ih izrazimo brojevima, kao i njihov međusobni odnos je moguće predstaviti numeričkom proporcijom. Pošto su vidjeli da je svojstva i muzičke razmjere mogu izraziti brojevima, kako im se činilo i da su i sve druge stvari čitavom svojom prirodom oblikovane prema brojevima, oni su smatrali da sastojci brojeva jesu sastojci svega bivstvujućeg i da je čitavo nebo harmonija i broj. Odatle kazati da su sve stvari brojevi, znači isto što i reći da se sva tijela sastoje od tačaka ili jedinica u prostoru, koji zajedno čine broj. Na prostorno shvatanje brojeva ukazuje tetraktis, figura, koju su pitagorejci štovali kao svetu. Tetraktis pokazuje da je zbir prva četiri prirodna broja jednak broju 10. Pri tome jedan predstavlja tačku, dva liniju, tri površinu, a četiri čvrsto tijelo. Na taj način su tačke, linije, površine stvarne jedinice koje sačinjavaju sva tela u prirodi, i u tom smislu sva tela moraju da se posmatraju kao brojevi.

Aristotel kazuje da je očigledno da i oni (pitagorejci) smatraju broj načelom, tj. kao tvar bića, te u smislu svojstva i stanja. Analizirajući Aristotelovo svjedočenje, Kaluđerović nam iznosi komentare Aleksandra iz Afrodizije, ukazujući na tri moguća interpretacijska pristupa ovom Aristotelovom iskazu:

1. Brojevi uzrokuju svojstva i stanja stvari, pa nje njegov zaključak, na osnovu ovog pristupa, da broj jeste eficijentni uzrok.
2. Broj je tvar (hyle), parno je pathos, a neparno hexis.
3. Paran broj je hyle i pathos, a neparan broj je hexis.


Copleston kazuje da su pitagorejci također i znali za sferičan oblik Zemlje, tome u prilog kazuju i riječi Lava Šestova : Događalo se više puta da je istina morala da čeka na svoje priznanje čitave vekove pošto je već bila otkrivena. Upravo je takav slučaj sa Pitagorinim učenjem o kretanju Zemlje. Svi su mislili da je ono lažno i više od hiljadu pet stotina godina su odibjali da prihvate istinu. Čak i posle Kopernika učeni ljudi su bili prisiljeni da skrivaju tu novu istinu pred zagovornicima tradicije i zdravog razuma. Copleston, također navodi da se važnost pitagorejaca ogleda i u uticaju na Platona, koji je bez sumnje, bio pod uticajem njihovog shvatanja duše i njene sudbine (on je vjerovatno od njih prihvatio doktrinu o trostrukoj prirodi duše).

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Aristotel: Metafizika.
Željko Kaluđerović: Rana grčka filozofija.
Frederick Copleston: Istorija filozofije.
Georg W. F. Hegel: Istorija filozofije.
Heraklit: Fragmenti.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂