Virginia Woolf: “Smrt jednog moljca”
Moljce koji lete danju ne možemo zaista nazvati moljcima; oni ne podražavaju taj ugodni doživljaj mračnih jesenjih noći i cvat bršljana, poput običnih moljaca žučkastih krila koji spavaju u sjeni zavjese. Oni su hibridna bića, nisu poput leptira, niti su tmurni poput ostalih iz njihove vrste. Ipak čini se da je ovaj primjerak, sa svojim uskim krilima boje sijena, uokvirenom resicom iste boje, potpuno zadovoljan životom. Bilo je to ugodno jutro, sredinom Septembra, blago, dobroćudno, ali sa prozračnijim dahom od onog u ljetnim mjesecima.Plug je već obrađivao polje nasuprot prozoru, a tamo gdje je završio zemlja je bila ravno pritisnuta i blistala je od vlage.
Takva energija stizala je s polja i prelazila je ka dolje, pa je bilo teško održavati pogled strogo fiksiran naknjigu. Vrane su također održavale jedan od svojih godišnjih festivala; kružeći vrhovima stabala sve dok nije izgledalo kao da se u zrak bacila ogromna mreža sa hiljadama crnih čvorova koji su, nakon nekoliko trenutaka, polako potonuli natrag u drveće, sve dok ne izgleda kao da svaka grana na svom kraju ima jedan čvor. Onda bi, iznenada, mreža bila ponovo bačena u zrak, ali ovaj put u širem krugu, uz najjaču buku i graktanje, kao da je bacanje mreže visoko u zrak, te njeno lagano spuštanje na vrhove drveća, nevjerovatno uzbudljivo iskustvo.
Ista energija koja je inspirisala vrane, ratare, konje, pa čak i, činilo se, vitka gola brda, slala je moljca koji je lepršao tamo-amo po svom kvadratu prozorskog okvira. Čovjek se ne može suzdržati da ga ne pogleda. Svjestan je čudnog osjećaja sažaljenja prema njemu. Mogućnosti užitka činile su se tog jutra tako ogromnim i tako raznovrsnim da je pomisao na život moljca, na djelić njegovog dana, djelovala kao teška sudbina, a njegov vrhunac u uživanju u vlastitim malim mogućnostima činio se patetičnim. Snažno je odletio do jednog ugla svog pretinca i, čekajući tamo sekundu, preletio na drugi. Šta mu je preostalo osim da leti do trećeg ugla, a zatim i u četvrti? To je sve što je on mogao učiniti, uprkos veličini brda, širini neba, dalekom dimu iz kuća. romantičnom glasu, nekad i sad, uprkos brodogradilišta na moru. Što je mogao, to je i učinio. Gledajući ga, činilo se da je tkivo, izrazito tanko ali čisto, ogromne energije bačeno na njegovo krho malo tijelo. Svaki put kada je prešao okno, uočila sam kako nit životnog svjetla postaje vidljiva. Bio je malen, ali ništa drugo nego sam život.
Ipak, pošto je bio tako sitan, tako jednostavna forma energije koja se kotrljala ispred otvorenog prozora i kretala kroz tako veliki broj uskih i zamršenih koridora moga mozga, i mozgovima drugih ljudskih bića, bilo je nešto veličanstveno, ali i patetično u njemu. Bilo je kao da je neko uzeo sičušnu perlicu čistog života i obložio je perjem,što je lakše mogao, i postavio ga da pleše i leprša s jedne na drugu stranu, da nam pokaže pravu prirodu života. Kada je tako izložen, čovjek se ne može načuditi njegovoj neobičnosti. Čovjek jesklon zaboraviti sve što zna o životu, kada ga gleda onako grbavog, natečenog, ukrašenog i nezgrapnog da se mora kretati sa najvećom pažnjom i dostojanstvom. Opet, pomisao na to šta je sve život mogao biti, da je on mogao biti rođen u bilo kojem drugom obliku, tjeralo je na razmišljanje o njegovim jednostavnim aktivnostima uz sažaljenje.
Poslije nekog vremena, očito umoran od svog plesa, smjestio se na prozorsku dasku na suncu, pa sam, kada je spektakl završio, na njega i zaboravila. Onda sam ga,, kada sam se uspravila, ponovo ugledala. Pokušavao je da nastavi svoj ples, ali je izgledao tako ukočeno i nezgrapno da se mogao samo skotrljati to dna prozorske daske; a kada je pokušao da je preleti, pao je. Okupirana drugim stvarima, neko vrijeme sam posmatrala ove sulude pokušaje bez razmišljanja, nesvjesno ga čekajući da nastavi svoj let, kao što se čeka rad mašine koja je na tren stala, bez pomisli o razlogu njenog zaustavljanja. Poslije moža sedmog pokušaja, skliznuo je sa drvenog okvira i pao na leđa, lepršajući krilima po dasci. Bespomoćnost njegovog stava me razbjesnila. Sinulo mi je da je on ima velike poteškoće, da više ne može sam ustati, da se njegove noge uzalud muče. Međutim, kada sam uzela olovku da mu pomognem i da ga ispravim, shvatila sam da su par i nezgrapnost zapravo pristup smrti. Spustila sam olovku.
Noge su se stresle još jednom. Gledala sam kao da tragam za neprijateljem protiv kojeg se borio. Pogledala sam ka vratima. Šta se tamo desilo? Vjerovatno je podne, rad u polju je stap. Mirnoća i tišina zamijenile su prethodnu razigranost. Ptice su otišle da se hrane na potoku. Konji su mirno stajali. Ipak, snaga je i dalje bila tu, nagomilana i ravnodušna, bezlična, bez ikakvog posebnog zadatka. Bila je suprotna od onog malenog moljca boje slame. Bio je beskorisan da bilo šta pokuša. Čovjek je samo mogao posmatrati napor tih malih nogu nadolazećeg kraja koji je, da je izabrao, mogao preplaviti cijeli grad, i ne samo grad, nego gomile ljudskih bića; ništa, znala sam, nema šanse protiv smrti. Kako bilo, poslije pauze zbog iscrpljenosti, noge su se još jednom trznule. Bio je uzvišen, taj zadnji protest, bio je toliko bijesan da se moljac uspio uspraviti. Čovjekove simpatije su, naravno, bile na strani života. Također, kada nije bilo nikoga da brine ili zna, gigantski trud beznačajnog malog moljca, protiv tako velike sile, da održi ono do čega nikom drugom nije stalo, bio je neobično dirljiv. Tada je, iznova čovjek mogao vidjeti onu čistu perlicu. Ponovo sam podigla olovku, iako sam znala da će biti beskorisno. Čak i tada su se javil inepogrješivi znakovi smrti. Tijelo se opustilo i odmah ukočilo. Patnja je bila gotova. Nebitno malo stvorenje sada je spoznalo smrt. Dok sam gledala u mrtvog moljca, ta minuta neobičnog trijumfa ogromne sile protiv tako tlog antagoniste, ispunila me čuđenjem. Kao što je život bio čudan nekoliko minuta ranije, sada je smrt tako čudna. moljac koji se uspravio sada leži tako pristojno i staloženo. O da, izledao je kao da ovori, smrt je jača od mene.
Prevela: Zerina Kulović
Prijevod eseja iz knjige Virginie Woolf: The Death of the Moth, and Other Essays
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 