Sevdah – pjesma ljubavi i bola, smrti i života

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Sevdah – pjesma ljubavi i bola, smrti i života

Govoriti o sevdalinci znači skinuti debeli sloj prašine, auru mističnosti i zagonetnosti sa jedne stare sehare, otvoriti je i oživjeti njen sadržaj. Na taj način će Damir Imamović, jedan od najznačajnijih savremenih izvođača sevdaha, u svojoj knjizi Sevdah,napraviti jasnu distinkciju između onoga što je površno poznavanje razvoja i značenja sevdalinke, od istinskog poznavanja ovog žanra, počevši od njegove „prethistorije“, usmene tradicije i kolektivnog pamćenja, do dokumentovanih podataka i prenošenja vlastitih iskustava, tj. perspektive savremenog izvođača. Jedno od pitanja koje obilježava knjigu Damira Imamovića jeste recepcija, način na koji sevdah utiče na slušatelje, što saznajemo iz različitih dokumenata, pisama, prepiski, opisa onih koji su uživo slušali poznate izvođače, preko razvoja radija, gramofona i snimanja ploča, što je sevdah učinilo dostupnim velikom broju ljudi. U skladu sa tim dolazimo i do pitanja šta će sa sevdahom biti u budućnosti, zbog čega bi ovaj tekst mogao početi rečenicom kojom Imamović završava svoju knjigu, a to je konstatacija da ukoliko mislimo da o sevdahu nemamo više ništa za reći, onda smo već unaprijed mrtvi.

Za razumijevanje sevdaha posebno je važno dijagnosticiranje melanholije, čežnje, neobičnog susreta Erosa i Thanatosa, dvosmislenosti emocija kojega prožimaju. Melanholiju čine tačke u kojima dolazi do preplitanja želje za životom i hitanja ka smrti, ali i tačke u kojima se, neposredno prije sudara, ispoljavaju njihove  pojedinačne odlike, gdje Eros i Thanatos zavode jedno drugo.Naime, Galen iz Pergama smatrao je da tzv. crna žuč ljude dovodi u stanje melanholije, neku vrstu neizlječive depresije, beznađa koje istovremeno djeluje poput otrova i lijeka. Arapski termin za Galenovu crnu žuč je sewda koja će odrediti puninu značenja riječi sevdah u svakodnevnoj upotrebi u turskom, grčkom, bosanskom, i drugim jezicima, ali i u značenju poetsko-muzičkog žanra.

Kada govori o porijeklu sevdalinke kao ljubavne pjesme u knjizi 101 sevdalinka, Munib Maglajlić prenosi izvještaj splitskog kneza iz 16. stoljeća koji je bio svjedok nedozvoljene ljubavne veze Adila iz Klisa i Marije iz Splita. Ovaj zaljubljeni mladić se djevojci udvarao pjesmom, što bi značilo da se on u svom sevdahlijsko-ašiklijskom saobraćanju sa voljenom koristi pjesmom koja već postoji. Ono što obilježava ovu priču jeste upravo ambivalentnost osjećaja, sukob tradicije i želje, društva i pojedinca, čežnja za životom i koračanje ka smrti:  U tome se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jedno veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: „Ako ozdraviš i tvoji me budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona da budem.“ To pismo, ne zna se, tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jada i uvrede da pobjesne i zahtijevaše da se Adel više ne pusti u grad. Međutijem je djevojčica venula i umre. Iako će se termin sevdalinka prvi put upotrijebiti 1890. godine, njenu prethistoriju možemo naći upravo u ašikovanju, ritualu zavođenja i zaljubljivanja, tj. u kontekstu  umjetničkog stvaranja u vezi s tim (Imamović, 2016, 41), gdje se često spajaju sjeta i bol sa ljepotom i užitkom.

Za proučavanje južnoslavenske usmene književnosti od posebnog značaja će biti odjek Hasanaginice u Europi 1774. godine, što predstavlja otkriće južnoslavenske usmenosti, pa se i u kontekstu razvoja sevdalinke ovaj trenutak može opisati kao izlazak iz polja prethistorije u polje historije, zapisivanja i sistematskog istraživanja. Hatidža Krnjević u svom tekstu Hasanaginica (Prilog poznavanju usmenih balada), kaže kako je to balada čija radnja je suštinski uslovljenja neobičnom prirodom sukoba, obilježava je sukob unutrašnjeg i vanjskog koji je udvostručen jer su Hasanaginica i Hasanaga u sukobu jedno sa drugim, ali i sami sa sobom.Dakle, ambivalentnost melanholije je nešto što se može izdvojiti u južnoslavenskoj usmenoj tradiciji i prije razvoja sevdalinke, dok je sukob unutarnjeg i vanjskog svijeta jedna od najčešćih tema sevdaha.

Hamza Humo je u svom eseju Muslimani Bosne i Hercegovineposmatrani kroz sevdalinku, iz 1927. godine, sevdalinku nazvao mahalskim čedom koje jednostavno spaja ljude svojom prirodom i čistom emocijom. Sevdalinka je po Jugoslaviji raznijela prisnu i jasnu sliku bosansko-hercegovačkih Muslimana, iznijela je sliku jednog čistog dijela našeg naroda koji ima mekotu duše do prefinjenosti i topla osjećanja do uzbuđenja. Zar to nije najplemenitija misija? Sižei sevdalinki su, kako navodi Humo, izabrani spontano, ali postaju shematizirani tako da svaki put kada slušamo sevdalinku imamo osjećaj da ona govori o sadašnjosti, iako sa sobom nosi duh prošlosti. Zbog toga, kada je u pitanju odnos publike prema sevdalinci, Humo smatra kako stari okvir treba zamijeniti novim, ali u tom procesu sadržaj mora ostati nepromijenjen, tj. i dalje mora izazivati isti osjećaj. Sadržaj tog starog okvira sadrži još sevdalinka, ali on ne smije da ostane samo u pjesmi. Njega treba sačuvati i u životu, jer to je ono glavno. U svom drugom eseju o čedu mahale, koji nosi naslov Sevdalinka na rubu dvaju društvenih sistema, Humo objašnjava kako jedan događaj, prepričavanjem, kretanjem od čovjeka do čovjeka, od grada do grada, dobija atmosferu najneobičnijih nagađanja i očekivanja, pa tako prelazi u pjesmu, sevdalinku: Pesma je najbliža duši čoveka. Zato je ona njegov najmerodavniji izraz.

Zapad će se sa terminom melanholija upoznati preko knjige Roberta Burtona Anatomija melanholije, koja je prvi put objavljena 1621. godine i svi autori koji će kasnije govoriti o melanholji u sevdalinci će se, kako navodi Imamović, osvrtati na nju. Ambivalentnost melanholije Burton stavlja u prvi plan, govoreći da je čovjek istovremeno i najrazvijenije biće u prirodi, on je deo congruens, biće koje je stovreno „na sliku božiju“, ali je i miserabilis homuncio, biće koje pati.Da pjesma zaista može djelovati kao lijek i otrov ilustruje primjer pjesme Pluća su mi bolna koju je u programu Radio Sarajeva otpjevao Zaim Imamović, a koja je odmah nakon toga i zabranjena zbog nemira kojeg je izazvala kod oboljelih od tuberkuloze. Pored toga, Damir Imamović nudi još ekstremniji primjer načina na koji pjesma može uticati na publiku, a to je Tužna nedjelja iz 1933. godine, u kojoj je melanholija bila toliko naglašena da je pjesma zabranjena zbog porasta stope samoubistava, dakle, zbog svog snažnog uticaja na slušatelje. Još jedan u nizu primjera kojeg možemo naći u knjizi Sevdah, je postojanje bolnice u Turskoj koja je od 1488. godine nudila liječenje mentalnih problema pomoću kreativnog rada, pa su se tu slušale tzv. mekama melodije, a nije slučajno ni to što se Himzo Polovina, pjevač sevdaha i neuropsihijatar, zalagao za muzikoterapiju upravo zbog svijeti o važnosti ove umjetnosti za čovjeka. Svojevrsni procvat sevdaha, njegova ljekovitosti i najsnažniji uticaj na slušatelje može se vidjeti upravo u periodima kriza, a sa tim u vezi je i poslijeratni sevdalijski revival na prostoru Bosne i Hercegovine, kada će izvođači poput Adija Lukovca, bendova Dartum i Mostar Sevdah Reunion, Amire Medunjanin, Damira Imamovića, Bože Vreće i mnogih drugih, obilježiti novi zvuk sevdaha, skinuti prašinu sa stare sehare i oživjeti njen sadržaj.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Burton, Robert: The Anatomy of Melancholy.
Humo, Hamza: Muslimani Bosne i Hercegovine promatrani kroz sevdalinku.
Hamza, Humo: Sevdalinka na rubu dvaju društvenih sistema.
Imamović, Damir: Sevdah.
Krnjević, Hatidža: Hasanaginica (Prilog proučavanju usmenih balada).
Maglajlić, Munib: 101 sevdalinka.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala!🙂