…ko želi da živi pravim životom mora svojim najvećim strastima pustiti na volju da jačaju, ne obuzdavajući ih...
– Platon, Gorgija
Antički hedonizam bio je filozofija zadovoljstva. Ali, također, vrlo razborita filozofija.
– P. Bruckner
Hedonističko učenje Aristipa iz Kirene
Hedonizam (grč. hēdonē – ἡδονή = ugoda, naslada ili užitak), kako kazuje Vladimiri Filipović u Filozofijskom rječniku jeste etičko stajalište po kojemu je momentalni pozitivni tjelesni užitak najviša životna vrijednost, te predstavlja motiv, cilj i mjerilo etičkog djelovanja. To je u stvari ekstremni oblik eudaimonizma (etičkog učenja o sreći i blaženstvu prema kojem je cilj ljudskog djelovanja u postizanju ili unapređivanju vlastite ili tuđe sreće). Osnivač hedonizma kazuje dalje Filipović je grčki filozof Aristip Kirenjanin. Različite modifikacije hedonizma umjeravaju ga u obliku eudaimonizma, priznajući udio razuma u postizanju prave ugode, koja neće biti samo tjelesna i momentalna nego duševna i trajna. Ta krepost predstavlja sposobnost uživanja, a to može postići samo mudrac. Tzv. negativni hedonizam smatra da se životna ugoda sastoji u samoj odsutnosti neugode. Do krajnje pesimističke konsekvcencje dovelo je hedonizam Hegezija koji pravu i potpunu bezbolnost nalazi u smrti. Hedonistička naziranja javljaju se i u novom vijeku naročito kod francuskih materijalista 18. stoljeća (Helvetius, Lamettrie).
Kirenu – rodno mjesto Aristipa, Željko Škuljević u knjizi Pozornica kirenaičke misli naglašava kao važan činilac koji je uticao na formiranje njegovih hedonističkih nazora. Naime, Herodot kazuje da kirenska zemlja, koja je najviše u ovom delu Libije gde žive nomadi, ima u sebi tri žetve, čemu treba da se diviš. Najpre primorje dozreva za žetvu i berbu. A kad je to pobrano, već dozreva za pobiranje ono što je više primorja, a zove se humovi. A kad je taj srednji plod pobran, već se mekša i dozreva onaj u gornjem kraju; tako je prvi plod popijen i pojeden kad prispeva poslednji. Tako Kirenjani osam meseci plod pobiraju. U Odiseji Homer opisuje bogate i prostrane pašnjake Kirene:
Triput se ovce ondje do konca jagnje
Ondje se ni gospodaru ne premiče, a ni pastiru
nikad mesa ni sira, ni slatkog ikada mlijeka,
nego se ovce daju bez prekida jednako musti.
Prirodno bogata Kirena se dodatno razvila trgovinom, što joj je donijelo ogromno bogatstvo, a bogatstvo kazuje Škuljević sklonost prema uživanju , raskoš i rafinovano shvatanje života, jedan mislilac (Arstip) će proslaviti rodnu Kirenu. Proglasivši zadovoljstvo osnovnim principom, osnovat će Kirensku filozofsku školu koja je, pored Kiničke, imala prefiks sokratovska.
Kako je kazano prvi koji je promišljao hedonizam kao filozofsko – teorijsko shvatanje i određenje života, bio je Aristip iz Kirene, osnivač sokratovske Kirenske škole. Nisu nam poznati godine njegova rođenja i smrti, ali kako kazuje Škuljević vrijeme njegova života traje, otprilike između 435. i 355. godine prije naše ere. U rodnoj Kireni najprije se upoznao sa učenjem sofiste Protagore, te da je kao devetnaestogodišnjak krenuo u Grčku na olimpijske igre gdje je upoznao stanovitog Iskomaha, koji mu je ispričao da u Ateni postoji čovjek po imenu Sokrat i čije diskusije oduševljavaju omladinu. To je toliko uznemirilo Aristipa da je počeo da slabi i blijedi sve dok se nije uputio u Atenu da bi žedan i usplamtio “pio s izvora i tako stigao do spoznaje čovjeka.” Očaran slavom i učenjem Sokrata 416. godine pr. n. e. dolazi u Atenu, gdje upoznaje Sokrata, postaje njegovim prijateljom i učenikom.
Sofist Protagora je prema mišljenju Fredericka Coplestona imao velikog udela u formiranju Aristipovog učenja, prema kome nam samo naši oseti daju pouzdano znanje … stoga, subjektivni oseti moraju biti osnova praktičnog ponašanja. Kvalitet čulnosti prema shvatanju Aristipa zavisi od kretanja, ukoliko je blago, osjet je ugodan i prijatan, a onda kada je grubo dolazi do bola. Stoga grubo kretanje smatra Aristip ne može biti cilj moralnog djelovanja. Pravi cilj djelovanja treba da bude naslada i užitak, odatle se kod Aristipa i kasnijih Kirenjana tjelesno zadovoljstvo više cijeni od umnog zadovoljstva. Odatle će mudar čovjek izbegavati svakojake razuzdanosti, koje bi mogle da ga izlože bolu, a izbegavaće i nemerene naslade, koje bi mogle da izazovu kaznu države ili javnu osudu. Stoga je mudrom čoveku potrebno prosuđivanje koje će mu omogućiti da vrednuje različita zadovoljstva života. Miloš N. Đurić u Istoriji helenske etike nam donosi slikovit prikaz Aristipa, kojim se prethodno kazano dodatno rasvjetljava: on je voleo da uzima visoke honorare i nije napuštao životne navike svog zavičaja: da seda za izobilnu sofru, da upotrebljava fine mirise, da nosi sjajne haljine i da se zabavlja sa čuvenim heterama, ali je u svemu tome pokazivao razvijen ukus i održavao meru, jer je zadovoljstvo smotreno odmeravao i vodio računa o posledicama uživanja.
Iz Aristipova života se izdvaja čitav niz anegdota, jednu nam Plutarh kazuje, naime, kada mu je otac jednog učenika zamjerio zbog visoke godišnje uplate (školarine): “500 drahmi! Ali s 500 drahmi mogu kupiti roba!”, Aristip mu je odgovorio: “Pa, onda kupi tog roba, tako ćeš ih imati dvojicu, svoga sina, i tog što si kupio.”
Namjerni zaborav Aristipova učenja kazuje Škuljević predugo traje, neuvažavanje, zaborav ili histeriziranje Aristipa i Kirenaika iznose na svjetlo simptom jedne odbojnosti u (h)istoriji zapadne civilizacije. Odbojnosti i neuroze. Na djelu je odbacivanje tijela, uvijek smatrano kao neprijatelj duše … treba, dakle, s gađenjem gledati na sve misli okrenute tijelu, zadovoljstvu, želji, ka putenom, ka njihovim realnim znacima savršenosti. Na tragu Onfraya Škuljević smatra da zaborav kirenaičkog učenja ima svoj izvor u želji da se obezvrijedi i krivo predstavi njihov nauk. Predočavaju se izmišljene, karikaturalne misli: Aristip ograničen na doslovno uzetu anegdotu, izjelica, švaler, transvestit, interšdžija, lakom, grmalj, raskalašnik. Suprotno tvrdnjama da je tijelo tamnica za dušu, aristipovski hedonizam u centar svojih preokupacija postavlja problem tijela, i načine njegove upotrebe, čineći od hedonizma filozofiju tjelesne materije i(ili) mudrost organizma.
Na tragu Diogena Laertija Škuljević kazuje da je Aristip napisao sljedeće knjige: Historija Libije (u tri knjige), koju je poslao Dioniziju, te jedna knjiga koja se sastoji od dvadeset pet dijaloga pisanih atičkim i dorskim dijalektom: Artbazos, Brodolomcima, Iznganicima, Prosjaku, Laidi, Prou, Laidi o ogledalu, Hermejas, Jedan san, Domaćinu pijanke, Filomel, Prijateljima, Onima koji ga kude što voli staro vino i hetere, Onima koji ga kude što ekstravagantno živi, Pismo kćeri Areti, Vježbaču za olimpijske igre, Pitanja, Druga pitanja, Hrija Dioniziju, Druga hrija o statui, Još jedna hrija o Dionizijevoj kćeri, Onome ko se smatra nipodoštavanim, Onome ko pokušava da daje savjete.
Autor: Senad Arnaut
Upute na tekst:
Platon: Gorgija.
Željko Škuljević: Pozornica kirenaičke misli.
Miloš N. Đurić: Istorija helenske etike.
Frederick Copleston: Istorija filozofije.
Homer: Odiseja.
Dunjalučar 