Nema sumnje, s vremenom će renesansa donijeti čovječanstvu plodove svog ponositog i samotničkog rada. Njezinim spoznajama, idejama i remek – djelima napajat će se odsada ljudski napredak.

– Jacques Le Goff, Les intellectuels au Moyen Âge

Željko Škuljević

Željko Škuljević: Prušćak i Machiavelli

Ni ove naše prostore nije mimoišla “groznica” renesanse koja je, kao svoj najvažniji moto, istakla novu vjeru u ljudski razum. Bez obzira kojim su jezicima naši ljudi pisali (latinski, arapski, staroslavenski) njihove spoznaje i ideje, kako pravilno primjećuje dr. Hazim Šabanović, spadaju u našu kulturnu baštnu… Plodovi njihovog ponositog i samotničkog rada, bez obzira na objektivnu vrijednosno – kritičnu procjenu i situiranje, nisu mali i zanemarljivi. Bilo da se radi o filozofiji, književnosti, logici, filologiji, pravu i teologiji predstavljaju u ono doba, a i danas, akt osobne hrabrosti, začuđenosti i duhovnosti bez kojih ljudski napredak uopšte nije bio moguć. Samo godinu dana poslije smrti Franje Petrića (1529. – 1597.), za koje dr. V. Premec tvrdi da vode porijeklo iz okoline Kaknja, umro je i mostarski sufi Ali – dede Bošnjak. Tome u prilog govore i studije iz arapske filologije Sarajlije Muhameda Musića Allameka (1595. – 1635/6), logička pitanja Srebreničana Juraja Dragišića (1450. – 1520.) i Prušćanina Hasana Kafije (1544. – 1615.). Ovaj posljednji je, kako sam napominje u autobiografiji Nizam al'ulama, autor dvadesetak knjiga, od kojih, ovaj put, izdvajamo kraću moralno – političku raspravu Usul – al – hika fi nizam al’ – ‘alam (Osnove mudrosti u društvenom uređenju svijeta).

Zbog Kafijinog realističnog gledanja na političke događaje svoga vremena rasprava je dokumentaristički zanimljiva ali, u nekim svojim dijelovima, podsjeća i na Niccola Machiavellija iako ne postoje podaci da je poznavao ili studirao njegovog Vladaoca (1513.).

Realistično posmatranje političkih događaja karakteristika su i Machiavellijeve studije Il Principe. U surovim borbama koje su vladale Italijom on je mislio da im se može suprotstaviti samo snagom, te bez obzira na sva sredstva, postići oslobođenje zemlje. I Kafija je svjedokom brojnih anomalija tadašnjeg Osmanskog imperija i njegove polagane stagnacije što se, posebno, negativno odražavalo na Bosnu i Hercegovinu. Bez obizra, dakle, što se obojica rukovode “duhom vremena”, a viđenje i praktično – političke upute vladaru su ipak različite. Dok je Machiavellijev vladalac, da bi državu učinio samostalnom, velikom i snažnom, u pravu da upotrijebi sva moguća sredstva, Kafija svom sugeriše dobru politiku i pravednost. Prvi se ne mora u takvim uslovima nimalo obazirati na moralnu vrijednost upotrebljenih sredstava, dok je kod drugog moralnost u formi pravednosti jedini dopustivi i moralni temel: Svuda gdje treba doći do odluke od koje dobro države zavisi, ne smije se voditi računa o pravdi i nepravdi, čovječnosti i svireposti, časti ili sramoti, već se mora upotrijebiti ono što državu i njenu slobodu može spasiti i održati, uči Machiavelli. S druge strane, Prušćak u Osnovama mudrosti o društvenom uređenju svijeta piše:

Državi je stup pravda i dobra politika, a Bog zapovijeda da se pravo radi i dobro čini. U tome su sadržani i svi dobri poslovi i institucije podanika i vladara. Bog je nebesa okitio suncem, mjesecom i zvijezdama, a zemlju učenjacima. kišom i pravednim vladarom. Pravda je dio vjere i moć vladara. Ko vodi dobru politiku, dugo će upravljati. Civilizacija se može usavršiti samo tamo gdje pravedno postupa vladar, a trajnost države vezana je za pravdu.

Za Machiavellija, dakle, nema nepravednih sredstava kada je interes države u pitanju, dok je za Kafiju jedini i nezamjenjivi interes države i vladara upravo pravednost:

Nema pratioca niti čuvara kao što je razum, piše Hasan Kafija Prušćak, niti zaštitnika kao što je pravda. Nema moći kao što je istina, niti pomoći kao što je iskrenost. Pravednost je utvrđeni grad na visokom brdu koga ne ruši ni najrazornije oruđe niti obara vodena stihija.

Machiavellijeva politička utvrda nije pravednost nego potrebnost vladara koji smije zapovijedati, koji je hrabara i ne straši se u nevolji, koji je spreman na odbranu i podržava svojim duhom i svojim zapovijedima oduševljenje naroda… Pada odmah u oči da se narod i njegovo oduševljenje koriste kao političli izgovor za vladarevu beozbzirnost, apsolutizam i osobnu militantnost. Za razliku od Kafijinog koji treba da se rukovodi razumom, razobirtošću i pravdom, ovaj drugi treba da djeluje svim sredstvima, odlučno i represivno u jedinom interesu države, koji naravno, sam određuje. I narod treba ubijediti da je to i njegov interes, jer on je svagdje oslonac vladaru i njegov zaštitnik. S toga, umjesto da taj isti vladar štiti narod, Machiavelli u svom Vladaocu sugeriše obrnutost: Stoga je vladaru zapravo nužno da mu narod bude prijatelj, inače mu u nevolji nema pomoći. Bez obzira što su, kako sam priznaje težnja naroda mnogo časnije od težnji velikaša, jer oni hoće da tlače, narod da ne bude tlačen, njegovo djelo se više doima kao apologija dobrom vladaru nego dobrom narodu.

Ni Kafijin vladar koga krase pravda i dobra politika, moralna podrška i materijalna pomoć učenjacima, te vrijednim i poštenim građanima, darežljivost, dostojanstvo, blagost, strpljenje i povjerljivost, ne uspijeva uvijek da ubde dobar. Sem nekih davnoistorijskih paradigli kao što su Ardašir Bebek, osnivač novoperzijske države oko 227. godine i tvorac dinastije Sassanida, Nušireva, iranski vladar i mislilac, Omer b. Hattab, drugi halifa i još neki, on na jedan indirektan način sugeriše da ovi živući to ne posjeduju ili posjeduju u veoma maloj mjeri.

Čini se uzaludnim u realnom životu kada Kafija piše da vladar treba da poštuje i ukazuje pažnju plemenitim ljudima i učenjacima, kao i argumenti koji potom slijede. Premda su mudraci po njemu nasljednici Vjerovjesnika i izvor sreće na ovom i budućem svijetu (Gledati u lice učenjaka je isto što i bogu se moliti), velim Muhamed vjerovjesnik, ili Najbolji je vladar koji traži društvo među učenjacima, a najgori učenjak koji traži društvo među vladarima, rijetko su kada uspjeli ubijediti te iste vladare u pravednost i korisnost onoga što rade. Aristotelova iskustva sa Aleksandrom Makedonskim, Platonova sa sirakuškim tiranima Dionizijem Starijim i Dionizijem Mlađim, Machiavellijevo sa porodicom Mediči, kao i Kafijino sa pašama i vezirima, govore u prilog gore izrečenog.

Izvor: Željko Škuljević, Filozofski podsjetnik

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂