Rječnik simbola: Sunce

Sunce, takozvana „Dnevna zvijezda“, po svojoj prirodi je najistaknutiji nebeski fenomen. Mnoge religije povezuju božanstvo neba sa Suncem, a u raznim kulturama postoje imena koja ga opisuju kao uništitelja tame. (U jednoj babilonskoj formulaciji, bog Sunca je predstavljen kao „onaj koji osvjetljava mrak, obasjava nebo, te uništava zlo i gore i dolje… Blaženi su prinčevi koji ga posmatraju, a  bogovi mu se raduju.“) Solarni kult egipatskog boga Amon-Ra faraon Amenhotep IV (Ekhnaton, 1365-1348 pr.n.e.)transformirao je u monoteistički sistem vjerovanja. („Tako lijepo izgledaš na nebeskom mjestu svjetlosti, o živuće sunce koje je prvo počelo da živi…“) Samo se u Starom zavjetu Sunce posmatra kao jedno od dva “velika svjetla” (Postanak 1, 16) koje je Bog stvorio – što čini dramatičnu suprotnost solarnom kultu “pagana”. U kršćanskoj ikonografiji, Sunce koje uvijek i iznova izlazi na istoku, simbolizira besmrtnost i uskrsnuće. Sačuvani su mozaici iz 4. stoljeća nove ere, koji pokazuju Krista poput Helija na solarnim kočijama, a okružuju ga sunčeve zrake, ili tzv. solarni nimbus. Pošto je i Krist predstavljen kao neko ko je pobijedio vrijeme  (chronocrator), često se povezuje sa Suncem (koje mjeri trajanje i dužinu svakog dana) u romanesknoj umjetnosti.Grafički simboli za Sunce uključuju, i dalje aktuelni, simbol kruga kojeg okružuju zrake, kao i raniji bazični oblik, „solarni točak“, krug sa tačkom u sredini i okomitim linijama koje se dijele na kvadrate. U ikonografiji alhemije, Sunce se povezuje sa „zlatom koje sija“ („zemaljino Sunce, Kralj metala“); a u astrologiji se povezuje sa znakom Lava. U skoro pa svim društvima riječ „sunce“ je muškog roda (izuzetak je njemački jezik gdje je imenica die Sonne ženskog roda), kao i samo božanstvo sunca (tu je izuzetak japanska boginja Amaterasu Omikami koju je stvorio bog neba Isanagi).

U predjelima koja su sklona  prijetnji suše, Suncu se, zbog njegove toplote, pridaju određene ambivalente, pa čak i negativne osobine zbog kojih ono mora biti „utvrđeno“ na svom nebeskom putovanju, i to krvlju ljudskih žrtava, kao u antičkom Meksiku.

Najistaknutiji primjer obožavanja sunca u antičkoj kulturi jeste u Peru, gdje se smatralo da je sunce predak naroda Inka. Garcilaso de la Vega (1539-1616 g.n.e.) na sljedeći način opisuje hram Sunca u glavnom gradu Cuzsco-u: „Sva četiri zida bila su od vrha do dna prekrivena zlatnim listovima i pločama. Ka prednjem dijelu nalazilo se nešto što bismo mi mogli opisati kao glavni oltar; tu je stajao kip Sunca, a činila ga je zlatna ploča duplo deblja od one koja je oblagala zidove. Ova figura, sa oblim licem koje je okruženo oštrim plamenovima, napravljena je od jednog komada zlata, a bila je identična onoj na slikama. Bila je tako velika da je zauzimala skoro pa cijeli prednji dio hrama, pružajući se cijelom širinom od ugla do ugla… Kraj figure, sa svake strane, stajala su njena „djeca“: tijela umrlih kraljeva koji su balzamirani tako da izgledaju kao da su i dalje živi (kako god da je to postignuto). Sjedili su na svojim uobičajenim zlatnim tronovima koji su bili postavljeni na zlatnim nosačima. …Kapije hrama bile su pozlaćene poput portala. Sa vanjske strane hrama nalazio se zlatni krovni vijenac, od ploča koje su bile široke skoro pa metar, a okruživale su cijeli hram poput krune.“ Povezivanje sunca i zlata nigdje nije bilo tako jasno naglašeno kao u Andama, pa je i  simboličko povezivanje nepromjenjivih „plemenitih“ elemenata sa mumifikacijom podjednako naglašeno: u drevnom peruanskoh hramu Mjeseca, ženski preci vladajućih porodica bili su „čuvani“ i štovani u prostoru izgrađenom od srebra.

Japan je zapravo nazvan po Suncu. Japanska tiječ za državu Japan je Nihon, a nju čine riječi „Sunce“ (ni) i „izvor“ (hon); a sam Japan se često naziva i „zemljom izlazećeg sunca“.

U astrologiji, kao i u antičkom periodu, o Suncu se govori kao o jednoj od planeta, zbog njegove navodne rotacije oko Zemlje (što određuje trajanje naših godina). Sunce je jedno od „temeljnih svjetala“ (kao i mjesec), a često se opisuje riječima „muževnost“, „dominacija“, „toplota“. Znak zodijaka u kojem se Sunce nalazi u trenutku rođenja osobe određuje njen horoskopski znak. Tu se za Sunce se smatra da vlada znakom Lava; kod Ovnova je njegovo djelovanje, a Vodolija je znak njegovog propadanja. Boja mu je crvenkasto-narandžasta; drago kamenje koje sa sa njim povezuje su dijamant, rubin, topaz, hrisolit i hijacint. Tradicionalno, Sunce je simbol vitezova, očinskog autoriteta, svjetskog statusa, slave, pobjede, životne sile, kao i snage volje. Sunce i Mjesec su najvažniji simboli tzv. „slobodnih zidara“, gdje se na njih referira kao na „dva velika svjetla fizičkog svijeta, slike prvog i drugog  posmatrača, predstavljaju dužnost svakog slobodnog zidara da traži svjetlost, i danju i noću, što ga sprječava da odluta u tamu poroka“ (Baurnjopel).

U ikonografiji je Sunce obično prikazano kao božanstvo sa krunom od sunčevih zraka, ili kao solarni disk sa ljudskim licem koje okružuju zrake. Prahistorijski stanovnici Azije su u pećinama crtali ljudske figure koje umjesto glave imaju „solarne točkove“ oko kojih se nalaze šiljci; točak je podijeljen na kvadrante, a u svakom se nalaze tačke koje najverovatnije simboliziraju podjelu godine na godišnja doba, mjesece ili sedmice. Prahistorijski stanovnici Sjeverne Afrike crtali su „sunčeve bikove“ i „sunčeve ovnove“ sa diskovima na glavi (slične crtežima koji su kasnije pronađeni u Egiptu). Na grbovima je Sunce posebno čest motiv (sa ili bez lica), a obično je nacrtano tako da ga okružuju specifične oznake ili plamteće strijele.

Prevela: Zerina Kulović

Prijevod teksta iz knjige A Dictionary of Symbolism: Cultural Icons and Meaning Behind Them (Hans Biedermann)

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂