Marko Lešić

Njena biografska pjesma

Ovo je jedna biografska pjesma
O kasnom ljetnom danu u Mostaru.
Voljela je šetnje Štefanijinim
I miris kukuruza na Rondou,
Mada ga nikad nije kupila.
Više je voljela stajati
Na štandu s polovnim knjigama
I tražiti od prodavača da priča
O tome kako izgleda Zrenjanin.

“I ja ću jednom putovati
I pričati o Mostaru
S takvim žarom u očima.”

Popodne je uvijek šetala
Od Stare gimnazije
Najdražeg mostarskog pjesnika
Pa sve do Staroga mosta.
O kako je samo plesala
Po uzavreloj kaldrmi.

Kao anđeo. Kao ptica.
Kao lagani vjetar.

Za nju je kaldrma
Bila asocijacija na more,
Dubrovnik i zidine.
Krajevima haljine bi dotaknula
Poneki dućan sa dukatima
I poluglasno pjevala sevdalinke.
Povela bi me do obale Neretve
Čvrsto držeći za ruku
Dok joj se poput djeteta smijem.

Njene oči na vrućini.
Njena kosa na toplom vjetru.
Kapljice znoja na čelu.


Gledao bih kako skida sandale
I uranja noge u Neretvu.


“Hladna je, ali čarobna.
Zašto samo stojiš?
Dođi i ti. Pa lijepo je!”


A samo bih stajao
I ukočeno ju gledao.
Mjestimično volio,
Uvijek pogledom tražio.

Ostala bi i zamišljeno posmatrala
Poneki skok sa Staroga mosta.
Vodila bi me tako
Na brda iznad Saborne crkve
Odakle bi gledala zalazak Sunca.
Pričala bi mi zanimljivosti
O Šantiću i Ćoroviću,
O džamijama i crkvama.
Ona je bila moj poljubac,
Mostarska ljubav.
Živa poezija na mom vratu.

“Ako me voliš, ispljuni cigaretu”.
A ja bih ispljunuo.
Grlila bi me, držala
Glavu na grudima
I pričala o budućnosti.
Tople riječi bi govorila
I rukama plutala kroz vazduh.
Htjela je biti glumica,
Poeta ljubavi i vrtlarica.
Bila je hodajuća umjetnost.
Znala je da tako mislim,
Ali uvijek bi se pravila
Naivnom i mladom neznalicom.

“Ti ćeš mi pokazati svijet,
Ja ću te ljubiti i tješiti
Jer me ovako podnosiš.”

O Bože,
Kako svijetu pokazati svijet?
Koja je magična tajna?
Bio sam prazan svega,
A tako pun nje.
Šutio bih i gledao
Kako gleda Španski trg.

Spustili smo se u grad
Kada se noć već došetala.

“Voli me. Pamti me.”
Darovala mi se riječima.
Krao sam joj sjećanja.
Pričala mi je o tome kako slika
Izlaske i zalaske Sunca,
Noćno nebo i portrete.
Te noći, u kasnom ljetu,
Naslikala me. Tamna kosa.
Deblje obrve nego što jesu.
Smijala mi se i rekla
Da sam njen Arapin ili Izraelac,
Njeno semitsko vrelo sreće.
Čvrsto bi me uhvatila za glavu
I tiho šaputala
Da je ljubav uvijek nevina
I da zbog toga stidljivo ljubi,
Plašljivo daje usne.

Gledao sam kako gužva
Ljubičastu posteljinu
I gubi se u nekim carstvima
Dok sklapa velike oči.

Kao anđeo. Kao ptica.
Kao lagani vjetar.

Perje joj pod leđima,
Blagi zagrljaj jastuka.

Ovo je njena biografija, o danu,
U kasnom ljetu, u Mostaru;
O pahuljama što će padati
Zajedno s godinama
Na naše vrele glave.

Pitam se gdje će tada biti,
Koga grliti, čiju glavu držati
Na bijelim grudima?
U kasnom ljetnom danu,
Živa poezija moja,
U Mostaru.

Bilješka o autoru:

Marko Lešić, rođen u Novom Travniku 1995. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Student je završne godine psihologije na Sveučilištu u Mostaru gdje je dobio priznanje za najbolju literarni rad (kategorija poezija). Piše poeziju i kratke priče.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂