Ženskom rukom postavljeni temelji Sarajeva

Kada bi svi pisci što su izabrali pisati o temi žene, njenoj duši, njenoj ideologiji, njenim pogledima, njenom razvoju, znali koliko je grešaka u mnogim tačkama i kada bi neki od njih sakupio te knjige o svemu onome što pripada ženinom biću, kada bi ih naslagali jednu na drugu, taj bi brijeg dostigao visinu Begove džamije, najveće džamije u Sarajevu., odlomak je iz priče Havine kćeri, autorice Laure Papo Bohorete, kojim Dragana Tomašević Karahasanu svojoj knjizi Sve bih zemlje za Saraj'vo dala, otvara pitanje položaja žene u društvu. Ako uzmemo bilo koji udžbenik historije i pročitamo ga tako da naše čitanje predstavlja potragu za onim što u tom tekstu nedostaje, shvatit ćemo da se iza svih, općepoznatih, okamenjenih struktura i muških priča o ratu, stradanju, sudbinama gradova i ljudi, nalazi jedna neispričana, ženska priča. Možemo naslagati jednu na drugu knjige pisaca koji su odlučili pisatio temi žene i možemo tako dobiti jedan ogromni brijeg, ali, isto tako, možemo nasuprot njega staviti samo jednu knjigu koju je napisala žena, jer ko želi doznati nešto sigurno o Havinim kćerima, neka čita djela, knjige napisane ženskom rukom.

Knjiga Sve bih zemlje za Saraj'vo dala, autorice Dragane Tomašević-Karahasan, predstavlja biografiju Sarajeva kao jedne ženske republike, a njen podnaslov Žene pišu i čitaju grad, sumira i osnovni cilj ove knjige, a to je osvjetljavanje ženskog ugla promatranja Sarajeva i njegove historije.Naprosto, muškarci i žene različito gledaju i različito doživljavaju stvari. Međutim, u davnim vremenima kada je položaj žene u društvu bio nešto posve drugo od ovog što mi danas poznajemo i podrazumijevamo, te razlike su sigurno bile još veće. Kada se promatra iz različitih perspektiva, jedan te isti svijet može izgledati potpuno drugačije, stoga autorica naglašava da je i danas, kada je jako razvijena svijest o ravnopravnosti spolova, jasna razlika između muškog i ženskog pogleda na isti grad.

Sve bih zemlje za Saraj'vo dala na jednom mjestu okuplja tekstove žena koje su pisale o Sarajevu i životu u njemu, a to davno vrijeme na koje Tomašević-Karahasan stavlja fokus jeste period osmanske, te austro-ugarske okupacije, vrijeme kada je ženska perspektiva bila potisnuta kao rubna društvena pozicija.Žena nije išla u rat, nije bila u središtu političkih aktivnosti, ona je nosila breme čekanja, ali nikada nije bila pasivna, nikada nije bila puki posmatrač događaja. Tu se, također, uspostavljaju sličnosti i razlike između žena čija sudbina i ljepota su opjevane u narodnim pjesmama, obrazovanih i neobrazovanih žena koje su rođene u Sarajevu, strankinja koje su ga posjećivale i onih koje su u njemu pronašle svoj dom, i koje su sahranjene u njemu, pa se tako u ovoj knjizi nalaze tekstovi od ukupno šezdeset i pet autorica, a mnogi od tih tekstova govore o ženama koje su svojim djelovanjem ostavile traga u historiji Sarajeva. Pored imena dobro poznatih žena, kao što su Umihana Čuvidina, Laura Papo Bohoreta, Jagoda Truhelka, Bisera Alikadić, Nafija Sarajlić, Betty Brodd, Rebecca West, Adelina Pualina Irby (Miss Irby), u knjizi su su se našli i tekstovi kao što je pismo učiteljice od koje nam je poznat samo pseudonim Razija. Umihana Čuvidina (1794.-1870.) jedna je od prvih bosanskohercegovačkih pjesnikinja, a rođena je i sahranjena u Sarajevu. U knjizi Sve bih zemlje za Saraj'vo dala nalazi se njen tekst Čamdži Mujo i lijepa Uma. Laura Papo Bohoreta (1891.-1943.) sarajevska je književnica koja se bavile pitanjem položaja žene u društvu, a tome svjedoči i njena knjiga Sefardska žena u Bosni. Jagoda Truhelka (1864.-1957.) hrvatska je književnica i učiteljica koja je radila u Sarajevu, postavljala je pitanje društvene nejednakosti, a njeni tekstovi Otmica Isa-begove kćeri i Nema grada što je šeher našli su se u okviru knjige Sve bih zemlje za Saraj'vo dala. Bisera Alikadić poznata je pjesnikinja koja živi i radi u Sarajevu, a u svojim tekstovima propituje prirodu muškog-ženskihodnosa, čime se bavi i u zbirci priča za djecu Kraljica iz dvorišta, odakle je i priča Šerif i Mari koja se našla u okviru knjige Tomašević-Karahasan. Nafija Sarajlić (1893.-1970,) je sarajevska književnica i učiteljica koja se zalagala za ravnopravnost spolova, a u ovoj knjizi nalazi se njen tekst Turbe. Betty Brod (19./20. stoljeće) je književnica i novinarka koja je napisala tekst o svojoj posjeti službenoj liječnici grada Sarajeva, Dr. Theodori Krajewskoj, gdje naglašava koliki teret na svojim plećima nosi ova liječnica, te apelira na to da je potrebno zaposliti više više žena u ovoj profesiji. Rebecca West (1892.-1983.), londonska je književnica i novinarka koja je napisala knjigu Crno jagnje i sivi soko: putovanje kroz Jugoslaviju, a tu je pisala i o sarajevskom atentatu. Adelina Paulina Irby (1833.-1911), poznatija kao Miss Irby, engleska je književnica i dobrotvorka koja je 1862. godine došla u Sarajevo, gdje je  pomagala sirotinji, otvarala je djevojačke škole i radila na unapređenju obrazovnog sistema.

Sve bih zemlje za Saraj'vo dala na suptilan način pruža čitateljicama i čitateljima mogućnost da vide kako su neki od najznačajnijih događaja u historiji Sarajeva izgledali iz perspektive žena, pružajući uvid u način na koji su žene učestvovale u svakodnevnim poslovima za koje se obično smatra da su rezervisani za muškarce. Tako kroz tekst O školskim prilikama, Miss Adeline Pauline Irby, koji je izlagan kao referat na Međunarodnom pedagoškom kongresu u New Yorku, saznajemo kako je 1862. godine u Bosni postojala samo jedna hrišćanska djevojačka škola, te kako se Engleska jako zalagala za promociju obrazovanja i unapređenja statusa žena u Bosni i Hercegovini.S druge strane, tekst Stoje N. Kašiković pod naslovom Miss Irby pokazuje nam kako je ova žena uticala na razvoj obrazovnog sistema u BiH i emancipaciju žena: Ko zna šta je materinska briga za svoje dijete, taj će razumjeti i znati, da smo mi u njenom krilu i okrilju imale istinsku i nježnu majčinu ljubav, koja je neprekidno lebdila nad nama, brinući se za nas i učeći nas, da mognemo jednom, kad pođemo iz njenog zavoda, poći u narod sa svojim pozivom ili kao dobre učiteljice ili kao vrijedne domaćice, ili jedno i drugo zajedno.

Tomašević-Karahasan objašnjava kako je redoslijed tekstova u knjizi u suštini hronološki, ali ta hronologija nije ona koju možemo naći u udžbenicima historije, ona nudi svojevrsna mjesta procjepa gdje, između priča, naučnih ili etnoloških tekstova, bilješki iz dnevnika, pisama i putopisa, na površinu izranja pokoja legenda ili pjesma koja određuje ton cjelokupnog poglavlja u okviru kojeg se nalazi. U skladu sa tim, prvo poglavlje knjige nosi naslov Davno jednom i počinje legendom o Haseći-hatun džamiji,koju je zabilježio Vlajko Palavestra, a koja govori o tome da je najstariju džamiju u Sarajevu sagradila žena, Haseći-hatun. Važnost džamija za sarajevski pejzaž naglašena je i u tekstovima koji slijede, stoga nije slučajno što je autorica odlučila da ova biografija Sarajeva počne upravo legendom koja u prvi plan stavlja ženu kao aktivnog sudionika u formiranju fenomena grada sa stotinu džamija. U skladu sa ovom logikom knjiga završava pjesmom Vraca, Dare Sekulić, a njeni stihovi sumiraju atmosferu cjelokupne knjige koja je zapravo poput mozaika tekstova što pokazuju specifičan odnos žena prema Sarajevu i Sarajeva prema ženama, gdje se miješaju sreća i tuga, uživanje u bosanskoj kuhinji i gladovanje, ukrašavanje dukatima i prodaja miraza zarad očeve dobrobiti, strast i ljubav, bolest i smrt:

Grad je onog
ko je moleći posrtao.
Voleći ga
proklinjao.
Grad je onog
ko je u njemu umirao
a živi mu pečat
dao.
Grad je onog
ko se odlazeći
osvrtao.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Dragana Tomašević-Karahasan: Sve bih zemlje za Saraj'vo dala.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂