Čovjekov položaj u kosmosu

Wilhelm Lehmbruck, The Fallen Man

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Čovjekov položaj u kosmosu

Burger Hotimir u knjizi Filozofska antropologija kazuje da se Maxa Schelera smatra misliocem koji je dao presudni impuls oblikovanju filozofske antropologije i učinio takozvani „antropologijski obrat“ u suvremenoj filozofiji. Scheler svoja razmatranja o čovjeku i o njegovu položaju u kosmosu, započinje iz perspektive „tri posve nespojiva idejna kruga“, prvi krug, odnosno prvi način shvatanja jeste onaj religioznog karaktera, a potekao je iz judeo – kršćanske predaje o Adamu i Evi, o stvaranju čovjeka od strane Boga. Drugi misaoni krug, jeste grčko – antički način shvatanja čovjeka u kome se samosvijet čovjeka uzdigla na nivo razumijevanja sebe kao bića sa osobitim položajem u svijetu. Treći misaoni krug proistekao je iz prirodne znanosti, i genetičke psihologije, te on čovjeka razumijeva kao vrlo kasni konačan rezultat razvoja Zemlje.

U skladu sa rečenim, Scheler primjećuje oprečnost pomenuta tri idejna kruga, te zaključuje da nemamo jednu jedinstvenu ideju o čovjeku, stoga on svoj zadatak vidi u fundiranju jedne filozofske antropologije, a njegova istraživanja imaju za cilj da ispita odnos čovjekova bivstva u odnosu prema životinji i biljci, nadalje metafizički osobit položaj čovjeka. Schelerova namjera jeste da ispita čovjekov osobit položaj u kosmosu, koji ga čini drukčijim od drugih oblika života. U tom pravcu Scheler namjerava da promotri cjelokupnu izgradnju biopsihičkog svijeta, te dušu pripisuje svim oblicima života. Scheler govori o različitim stupnjevima psihičkog koji se oblikuju u živoj prirodi. To su: čuvstveni poriv, instinkt, asocijativno pamćenje, inteligencija i izbor. Na toj osnovi postavlja se pitanje ima li čovjek neki viši stupanj duševnosti. Njegov odgovor glasi: ima, to je duh, kao svemu životu oprečni princip.

Kao najniži stupanj psihičkog Scheler određuje čuvstveni poriv, on je prema mišljenju Schelera prvi stepen nastajanja duševnog bitka, i kao takav on je uočljiv već kod biljaka. Čuvstveni poriv je nosilac doživljaja otpora kojima iskušavamo realnost, jer realnost se iskušava samo na otporu. Drugi duševni stupanj psihičkog Scheler kojeg navodi u izgradnji psihičkog života Scheler navodi jeste instinkt, koji on određuje kao specijalizaciju čuvstvenog poriva. Instinkt vrste uvijek služi bilo vlastitoj, bilo tuđoj vrsti, ili takvoj s kojim vlastita vrsta stoji u važnom životnom odnosu. Instinktivno držanje nije stoga nikada reakcija na specijalne sadržaje okoline koji se mijenjaju od indiviuuma, nego je reakcija na posve osobitu strukturu. Instinkt je dakle, već pripojen samoj morfogenezi živog bića i djelatan u užoj vezi sa oblikujućim psihološkim funkcijama. Treći psihički oblik Scheler označava kao asocijativno pamćenje (mneme). Sposobnost asocijativnog pamćenja Scheler ne pripisuje svim živim bićima. Asocijativno pamćenje Erich Rotacker u knjizi Filozofska antropologija razumijeva kao najprimitivniji oblik pamćenja, koje kao takvo se ne prepisuje biljci, već samo onim živim bićima čije se ranije ponašanje smisano mijenja, i to ponašanje u skladu sa navikama. Kao primer takvog primitivnog pamćenja (pamćenja u skladu sa navikama), može nam poslužiti eksperiment vršen sa primjercima nižih vrsta životinja, u kome se put njihova puzanja račva na lijevu i desnu stranu, pri čemu je lijeva strana označena izvorem hrane, a druga električnim udarom. Poslije određenog vremena, životinje krenu (zahvaljujući mogućnosti asocitajtivnog pamćenja) da odabiru samo lijevu stranu. Četvrti stupanj psihičkog života Scheler navodi praktičnu inteligenciju, a koja predstavlja smisaono ponašanje prema novim situacijama.

Uz praktičnu inteligenciju dolazi i mogućnost izbora, takvo smisaono ponašanje prema novonastalim situacijama, Scheler određuje kao sposobnost živog bića da se drži inteligentno, u pokušaju da riješi određeni nagonski zadatak. Praktična inteligencija predstavlja dakle mogućnost uvida u vrijednosno stanje stvari. Da li je životinja, osobito najviši antropoidni majmuni, čimpanze, postigla opisani stupanj duševnog života ili ne, o tome postoji zamršena i nerazrješena znanstvena prepirka koju mogu ovdje samo površno dodirnuti. Otkako je Wolfgang Kohler objavio svoje dugogodišnje pokuse sa čimpanzama nije zamuknula prepirka u kojoj su sudjelovali gotovo svi psihlozi. Kohler pripisuje, po mom mišljenju s punim pravom, svojim pokusnim životinjama najjednostavije inteligencijom izvedene radnje. Drugi ih istraživači osporavaju – gotovo svaki nastoji s drugim razlozima potkrijepiti stari nauk da životinja nema ništa drugo osim pamćenja i instinkt i da je inteligencija također kao primitivno zaključivanje monopol čovjeka. Kohlerovi pokusi su se sastojali u tom da su između nagonskog cilja (npr. neki plod) i životinje bili umetnuti posebno zamršeniji zaobilazni putevi ili prepreke ili predmeti, koji su služili kao moguća oruđa (sanduci, štapovi, užad, više štapova koji su se mogli jedan u drugog utaknuti, štapove koje je trebalo privući ili kao takve napraviti). I onda je trebalo promatrati dali, kako i kojim duševnim funkcijama životinja zna ostvariti svoj nagonski cilj i gdje tu leže određene granice njenih sposobnosti djelovanja. Po mome mišljenju, ovo dokazuje jasno da se radnje životinja ne mogu izvesti iz instikata i asocijativnih procesa koji se uz to povezuju, (komponente pamćenja postojećih veza predodžbi), nego se u nekim slučajevima pojavljuju prave inteligencijom izazvane radnje.


Čovjek se za Schelera za razliku od svake životinje odlikuje time što posjeduje zatvoreni i unutarnji bitak u kojem sam sebe zamjećuje, odnosno čovjek nije samo predmet za izvanjskoga promatrača. Dok je čuvstveni poriv, kao, univerzalni oblik duše, prisutan u svih živih bića, kao izraz, kao prafenomen života, čovjek obuhvaća sve bitne stupnjeve postojanja uopće, a osobito sve stupnjeve života. U njemu, kaže sada Scheler, cijela priroda dolazi do najkoncentriranijeg jedinstva sveg bitka. Time Scheler na specifičan način ponavlja staru misao o čovjeku kao mikrokozmosu. Iz ovakvog temeljnog ustrojstva čovjeka proizlaze onda osnovne značajke ili odredbe čovjeka: egzistencijalna nevezanost, sloboda i odriješenost. Čovjek tako nije vezan za svoju okolinu kao druga bića, nego je slobodno od okoline i svijetu otvoreno biće. On ima „svijet“ i može središte otpora i reakcije svoje okoline uzvisiti do „predmeta“.

Drugim riječima, samo čovjek ima to svojstvo da dohvati predmet kao predmet. Ostala bića ustanovljuju svoj odnos spram stvari samo preko „centra otpora“ ili obzirom na svoje potrebe. Zato je duh određenost takovošću stvari. Prema tome, čovjek je X koji sebe bezgranično može držati otvorenim prema svijetu, životinja nema nikakvih „predmeta“, ona ekstatično uranja u okolinu koju nosi (kao puž svoju kućicu). Ona ne može izvršiti ovo osebujno distanciranje i „supstantiviranje“ okoline u svijet, kao što ne može afektivno i nagonski ograničeno središte „otpora“ preobraziti u „predmete“, životinja nema duha. Tako bismo mogli zaključiti da životinja ima okolinu, a čovjek svijet. Iz toga proizilazi i jedna od osnovih funkcija duha, a koju Scheler označava kao sposobnost predmetne svijesti, naime čovjek doživljava predmete, on ih spoznaje za razliku od životinje koja je sposobna samo na vitalne otpore, stanja i nagone.


Čovjek za razliku od životinje može sam sebe učiniti predmetom svoje spoznaje, to Scheler određuje kao samosvijest, odnosno duhovni akt – akt sabiranja. Time Scheler misli da je čovjek u stanje da sebe posjeduje, na taj način možemo istaknuti tri načina na koja čovjek sebe posjeduje:

1. posjeduje elemntarnu svijest o sebi,
2. reflektira o svojim stanjima,
3. ima mogućnost da svoje psihičke forme predstavi kao predmete.

Biti čovjek za Schelera također znači, posjedovati mogućnost svjesnog odbijanja, biti čovjek znači ovoj vrsti zbilje dobaciti snažno ne čovjek za razliku od životinje koja uvijek kaže „DA“ ima mogućnost reći „NE“, te na taj način potisnuti svoje sopstvene nagone. No taj akt može izvršiti samo ona bitak koji zovemo „duhom“. Samo duh u svom obliku kao čista volje može aktom volje – a to znači aktom sprečavanja, provesti neaktueliziranje onog središta čuvstvenog poriva koji smo spoznali kao pristup k zbiljskom bitku zbiljskoga.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Max Scheler: Položaj čovjeka u kosmosu.
Erich Rothcaker: Filozofska antropologija.
Hotimir Burger: Filozofska antropologija.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.

This image has an empty alt attribute; its file name is kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! ❤