Zuffi i Magnano: Leonardo i Mona Lisa

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Zuffi i Magnano: Leonardo i Mona Lisa

U povijesti kulture Leonardo je neponovljiv slučaj umjetnika inovatora, vrhunac slikarstva svojeg doba, izvrstan inžinjer i konstruktor, neprekidno okrenut projektiranju iznimno korisnih i upotrebljivih mehanizama. Preteča je na brojnim područjima znanstvenog istraživanja, čij su otkrića iznenađujuće dalekovidna, kako po rezultatima, tako i po načinu proučavanja. Njegova područja djelatnosti mogu se, dakle, činiti međusobno oprečnima, uzajamno se pak potkrepljujući zahvaljujući kontroli jednoga vrhunskog intelekta. Takav sklad između umjetnosti, tehnike i znanosti nalazi potporu u tipično leonardovskoj koncepciji svijeta premoštenoj životnim „kontinuumom“, suvremenim i uzvišenim duhom u svim područjima prirode te u svim raznovrsnim ljudskim djelatnostima. Istinu govoreći, Leonardno ne pobuđuje simpatiju, nego više izazva strahopoštovanje. Kreativnost proširena do granica zamislivog, razgranatost i dubina zainteresiranosti, zagonetna privlačnost ne brojnih, ali uvijek izvanrednih slika, uzvišena ljepota crteža, pa i sam naopaki rukopis stvaraju, na kraju krajeva, neku vrstu barijere između nas i toga genija, svojevrstan pojas tajanstvene distance u kojoj mogu nastajati mitovi, legende i priče.

Postoji jedan način da se približimo Leonardu: da prodremo u labirinte spisa i tekstova, izdašnih koliko i zbrkanih, jednoga nezaustavljivog uma, na oko šest tisuća sačuvanih listova koji su, istovremeno, i dnevnik i osobna enciklopedija. Leonardo je bio škrt na bilješkama o samome sebi, ali je svoju neumornu pažnju usredotočio na prirodu i kozmos. Snagom koncentracije usporedivom s najsloženijim istočnjačkim tehnikama, Leonardo svojih pet čula stavlja u službu inteligencije stvarajući od vlastitih intelektualnih sposobnosti izvanredan instrument za proučavanje svemira. No, budući da je Leonardo svjestan da je prvenstveno slikar, i ponosi se time, te se analize odmah zaodijevaju u suojećaje, sudjelovanja, radosne ljubavi prema prirodi, ne samo prema uzvišenim slikama, nego i prema običnim malim čudima koja nam se ukazuju svakoga dana.

Cvijet koji pupa, kapljica rose… Leonardo nas uči da svijet gledamo novim očima sudjelujući u raskošnu „disanju ovoga našeg zemaljskog stroja“. Ostajemo zadivljeni pred tom, zaista grandioznom, količinom rukopisa i nacrta, posebno zbog činjenice da je to ogromno naslijeđe inteligencije, znanosti, tehnike i istraživanja ostalo, u suštini, neiskorišteno, tijesno vezano uz svojega tvorca. Zbivanja oko Leonardova „izuma“ i studija vrhunski su primjer važnosti komunikacije. Ako su rukopisi nepristupačni za privatna lica, slikarstvo, s druge strane, omogućuje Leonardu savršeno objediniti misao i primjenu. Slikarstvo je, naime, „prvo u umu svojega tvorca i ne može stići do savršenstva bez rada rukom“, a „slikarska znanost“ ga približava plodnoj mašti Boga Stvoritelja, „sličnosti s božanskim umom jer se s nesputanom snagom obraća potomstvu“. To nije zadatak rezerviran za malobrojne, usamljene genije, već je moguć za svakog od nas. „Lako je ostati univerzalan“, dodaje Leonardo te nas potiče da ne postavljamo granice znanju, da se prepoznamo kao dio savršena mehanizma koji održava jedna vrhunska inteligencija, ista ona koja je stvorila svijet i upravlja njime na temelju svega nekoliko zakona.

Savršen ritam neprekidna obnavljanja koji ne zna za pad, prava pravcata religija prirode. U beskrajnoj zbrci djela i stalno popravljanih te nikada dovršenih rukopisa, u tajanstvenu osmijehu neizrecivih lica, posebno uz kažiprst okrenut nagore na brojnim njegovim slikama, Leonardo nas poziva da se popnemo naviše, da se s povjerenjem otvorimo prema novim svjetovima, da tražimo ono što je njegov zemljak Dante opisao kao „ljubav koja pokreće nebo i druge zvijezde“. Možda je to jedini ključ za ulazak u zadivljujući Leonardov um: prijeći granice, popeti se visoko, promatrati svijet s jedne više tačke gledišta. Postati, jednome rječju, „univerzalan“.

Gioconda ili Mona Lisa
1503-1514
Ulje na dasci, 77 x 53 cm
Pariz, Louvre

Svakako najčuvenija slika na svijetu – zagonetna, neuhvatljiva, ironična, čulna, a opet obožavana, voljena i ismijavana. Toliko popularna da je izazivala nemalo problema pri izlaganju, Gioconda je (portret Mona Lise Gherardini, žene firentinskog trgovca Francesca del Gioconda) apsolutno remek-djelo, po svojoj izvanrednoj i neodgonetljivoj psihološkoj introspekciji, po savršenoj slikarskoj izradi (nema nikakva traga potezima kista), po kadriranju i ostvarenoj atmosferi, po jedinstvenu pejzažu izvedenu s pedantnom minucioznošću –  „Prava ‘kumulativna’ slika Da Vincieve poetike“, piše Pietro Cesare Marani 1989. godine. „Dama dominira s visine nekog balkona nad udaljenim pejzažom, u skladu s neposrednom srodnošću s talijanskim portretom iz doba humanizma (kao na diptihu Piera della Francesce u Uffizu koji prikazuje vojvodu i vojvotkinju d'Urbino), ali osjećaj za atmosferu i fino uravnotežena igra svjetlosti i zaokretanja figure, koja se iz blaga poluprofila polako okreće prema promatraču, određuje razmjere ogromna puta prevaljena od tih heraldičkih predstavljanja do ovoga „prirodnog“ portreta kojim se otvara najzrelija renesansa. Tehnički savršena, međutim, ova slika kao da nadilazi vrijeme priopćujući dojam o jednoj geološkoj i gotovo kozmičkoj transformaciji koja je u tijeku: pa i taj dvosmisleni gospin osmijeh jest način da se licu podari jedan neuhvatljiv pokret i još jedna vibracija svjetlosti.“

Izvor: Stefano Zuffi, Milena Magnano: Velikani umjetnosti: Leonardo.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂