Rječnik simbola: Mjesec

Mjesec je,  po svojoj simbologiji, pored sunca, najvažnije nebesko tijelo. Na mjesec se gleda kao na „žensko“, prije svega zbog njegove smirenosti i pozicije onoga koji prihvata svjetlost  koju odašilje Sunce, ali i zbog sličnost lunarnog kalendara i menstrualnog ciklusa. Pojavljivanje i nestajanje Mjeseca na nebu, kao i stalna obnova i ponavljanje formi, bitan je simbol mnogih filozofija koje govore o smrti i ponovnom rođenju. Rijetko je Mjesec personifirciran kao muškarac, u muškom rodu (izuzetak je, npr. njemački jezi gdje je riječ za Mjesec der Mond, od germanskog Mana, čija sestra je Sol, Sunce), ali je u većini jezika i kultura ženskog roda: latinska Luna, grčka Selena ili Artemida, azijska Kuan-yin ili Kwannon, majanska Ixchel. U simbolici alhemije, mjesec predstavlja srebro, kao i kraljicu koja je udajom za kralja stvorila Androgina. Uvijek se vjerovalo da mjesečeve faze utiču na određene događaje na Zemlji, ne samo na plimu i oseku, već i na rast biljaka; čak su se i šišanje te puštanje krvi zakazivali u skladu sa mjesečevim kretanjem. „Mjesečeve biljke“ (biljke koje cvjetaju noću) propisivale su se za ginekološke poremečaje U krščanskoj ikonografiji, djevica Marija, bogorodica, često se povezuje se Mjesecom, ili je predstavljena kao žena koja sjedi na polumjesecu kao na tronu, što potiče iz Knjige otkrovenja 12:1: „žena zaogrnuta Suncem, a sa Mjesecom pod nogama“ – što simbolizira pobjedu. Dvosjekla sjekira, sa dvije oštrice koje se savijaju poput polumjeseca, često je predstavljena kao simbol Mjeseca (kao i luk), a na nju se često referira kao na oružje Amazonki, legendarnih ratnica antičkog svijeta. U triadičkoj figuri mračne boginje Hekate trijade (sa tri lica), tri najjače faze Mjeseca (prva četvrtina, puni Mjesec i novi Mjesec) povezuju se sa tri faze života jedne žene (djevojka, majka, starica).

U jednoj jevrejskoj legendi pronalazimo simbolični mit koji je osnovan na dualnosti sunca i Mjeseca, koji nastoji objasniti zbog čega je mjesečevo svjetlo slabije od sunčevog. Kreator objašnjava Mjesecu da postoje dvije dimenzije, ovaj svijet i život nakon smrti, te da postojanje jačeg i slabijeg svjetla ilustrira ove dvije dimenzije. Mjesec, čija dimenzija je snažnija, a to je život nakon smrti, smatra da bi onda bilo prikladnije da sija snažnije od Sunca. „Onda je Gospod rekao: Savršeno mi je jasno: misliš da ću te učiniti većim, a Sunce manjim, a tvoj sjaj sjajnim kao šesnaesti dio sunčeve svjetlosti. Tada je Mjesec rekao: O Gospodaru svijeta! Rekao sam samo jednu riječ, i zar zbog nje moram tako ispaštati? A Gospod je rekao: Jednog dana (vjerovatno na dan Konačnog suda), ti ćeš  biti velik kao Sunce, a tvoj sjaj će biti jak kao sunčev.“ Jedan od znakova dolaska Sudnjeg dana jeste pomračenje Mjeseca. U jevrejskoj simbolici, Mjesec se ne povezuje samo sa onosvjetovnim i sa noći, već i sa ženstvenošću i plodnošću. Žene, ali i domaće životinje, nosile su ogrlice sa privjeskom u obliku Mjeseca. Grčki apologist Theophilus iz Antiohije (2. st. n.e.) vidio je Sunce i Mjesec kao dualističke simbole, „slike koje nose veliku misteriju: jer je Sunce simbol Boga, Mjesec je simbol čovječanstva, a njegov sjaj je refleksija božijeg sjaja“. Slično tome, Origen je interpretirao Mjesec kao simbol Crkve, jer prima svjetlost i onda je prenosi vjernicima. Svakih tridesetak dana, mjesec se „ponovo rađa“ –što je očiti simbol uskrsnuća.

U antičkom Peruu, štovanje Mjeseca bilo je slabije izraženo nego štovanje Sunca. Garcilago de la Vega (1539—1616) naziva Mjesec „snčevom ženom“, te piše kako su zidovi mjesečevog hrama bili prekriveni srebrom, „tako da se, zbog njegove bjeline, prostor odmah mogao nazvati mjesečevom odajom“. Kao i u slučaju hrama posvećenog Suncu,  u hramu se nalazio kip koji personificira Mjesec, a izgleda kao žensko lice na velikom srebrenom ingotu. Tu je čovjek mogao doći i moliti Mjesec za zaštitu. Mjesec je istovremeno i sestra i žena sunčeva, kao i majka Kralja i cijele ljudske rase, te se zbog toga nazivao „Mama-quilla, ili „Majka Mjesec“. Mjesecu se nisu prilagale žrtve kao Suncu. Sa obje strane figure nalazili su se preci, mumificirane kraljice Inka, raspoređene po svojoj starosnoj dobi, te statusu…“

U astrologiji se na Mjesec referira kao na planetu, kao i u geocentričnom sistemu antičkog svijeta; Mjesec i Sunce zajedno čine osnovna svjetla astrologovog univerzuma. Mjesec je nebesko tijelo najbliže Zemlji, i uvijek joj pokazuje isto „lice“, lice čije konture su sastavni dio mnogih legendi. Zbog svojih različitih faza, na Mjesec se u astrologiji, kao i u drugim tradicijama, gleda kao na nestalnu planetu koja uzrokuje stalne promjene stanja na Zemlji, ali i kao na benevolentnu, ženstvenu planetu koja utiče na emocije, seks, majčinstvo, te na cijelo čovječanstvo. Naglašeno je mjesečevo djelovanje u znaku Bika, prije svega zbog sličnosti u izgledu između bikovih rokova i polumjeseca, te zbg mitova u kojima se mjesečeva boginja pari sa bogovima koji izgledaju poput bikova. Savremeni astrolozi smatraju kako Mjesec dotiče samo površni apsekt ženskog bića, dok muškarcima utiče na dušu.

U antičkom Rimu, Mjesec je predstavljen kao lažov, „luna mendax“, zbog toga što njegov oblik podjeća na slovo C kada nestaje (decrescere), a na slovo D kada se pojavljuje (crescere). U tradiciji se biseri, opal, selenit opisuju kao „mjesečevo kamenje“.

Činjenica da Mjesec više nije samo simboličko mjesto na nebesima, nego je i mjesto koje su ljudi posjetili, nije uticalo na astrologe: njihova kosmologija namijenjena je onima koji „ostaju na Zemlji“, te njihova verzija uticaja i simbolizma nebeskih tijela ostaje nepromijenjena. U ikonografiji, Mjesec se najčešće predstavlja kao polumjesec, sa profilom ka lijevo. To je simbol koji se pojavljuje na grbovima i zastavama mnogih islamskih zemalja. Bockler, kada govori o ovom simbolu u heraldici, naglašava kako je stotinu Romulovih senatora nosilo simbole u obliku slova C, tj. polumjeseca, na svojim cipelama da bi pokazali kako su oni dostoji svega onoga što se nalazi pod Mjesecom, ili jednostavno da se izdvoje kao senatori. Plemići, čija odora je podrazumijevala i Mjesec kao simbol rasta ili prosperiteta, najvjerovatnije su ga preuzeli od Osmanlija.

Prevela: Zerina Kulović

Prijevod teksta iz knjige A Dictionary of Symbolism: Cultural Icons and Meaning Behind Them (Hans Biedermann).

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂