Pablo Neruda, čileanski pjesnik i diplomat, rođen je 1904. godine. Na strani je republikanaca u španjolskom građanskom ratu, kao izraziti antifašist. U početku piše ljubavnu poeziju, elegičnu i romantičarsku, da bi kasnije postao angažiraniji i epskiji. Najvažnija je njegova knjiga Sveopći spjev, ep od 15. poglavlja, gdje je svako poglavlje sastavljeno od više pjevanja. U Sveopćem spjevu, simboličkom i proročanskom epu, ispjevao je himnu o stradanjima, radostima i životu naroda Južne Amerike. Knjiga je prevedena na brojne svjetske jezike.
Orinoko
Orinoko, pusti me na svojim obalama
u ovom vremenu bez vremena
da idem gol,
da uđem u tvoje krštene tmine.
Orinoko vode grimizne,
pusti me da uronim ruke što se vraćaju
tvome materinstvu, tvome toku,
rijeko rasa, domovino korijenja,
tvoj široki šum, tvoje divlje sječivo
stiže odakle i ja stižem, iz siromašnih
i ponosnih samoća, iz tajne
kao što je krv, iz šutljive
majke gline.
Ustani da se rodiš
Ustani da se rodiš sa mnom, brate.
Daj mi ruku iz dubokog predjela
svog raspršenog stradanja.
Nećeš se vratiti izdubokih pećina.
Nećeš se vratiti iz podzemnog vremena.
Neće se vratiti tvoj skamenjeni glas.
Pogledaj me iz duboke zemlje,
težače, tkače, tihi pastiru:
krotitelju pripitomljenih lama:
zidaru s pogibeljnih skela:
vodonošo andskih suza:
draguljaru oguljenih prstiju:
rataru, koji drhtiš nad sjemenom,
lončaru u svoju glinu zaglibio,
prinesite u čašu ovog novog života
svoje stare sahranjene boli.
Pokažite mi svoju krv i svoju brazdu,
recite mi: ovdje sam bio kažnjen,
jer dragulj nije sijao ili zemlja
nije na vrijeme rodila kamenjem ili žitom:
pokažite mi kamen gdje ste pali
ili drvo na koje su vas raspeli,
upalite mi drevno kremenje,
stare svijeće i bičeve, močene
tokom vjekova u rane,
i sjekire, blistave od krvi.
Hoću da govorim kroz vaša mrtva usta.
Svi ujedinite svoje spokojne usne,
širom zemlje rasijane,
i iz dna zemlje mi govorite
cijeli ovu dugu noć,
kao da sam s vama zajedno usidren,
pričajte mi sve, lanac po lanac,
kariku po kariku, i korak po korak,
nabrusite noževe koje ste sačuvali,
postavite ih na moje grudi i na moju ruku,
kao rijeku žutih bljeskova,
kao rijeku sahranjenih tigova,
i pustite me da plačem sate, dane, godine,
slijepe dobi i zvjezdana stoljeća.
Dajte mi spokoja, vode, nadanja.
Dajte mi borbe, čelika, vulkana.
Prislonite uz mene tijela kao magnete.
Požurite u moje vene i u moja usta.
Govorite u mom glasu i u mojoj krvi.
Ne budi daleko od mene
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 