Hans Jonas: Čovjek i priroda

Hans Jonas

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Hans Jonas: Izmijenjena suština ljudskog djelovanja – Čovjek i priroda

Sva dosadašnja etika – bilo kao direktno uputstvo da se neke stvari rade a druge da se ne rade, ili kao utvrđivanje principa za takva uputstva ili kao navođenje nekog razloga za obavezu da se slijede takvi principi – prećutno je sadržavala sljedeće, međusobno povezane pretpostavke:
(1.) Stanje čovjeka, koje je dato prirodom čovjekovom i prirodom stvari, u osnovi je jednom zauvijek utvrđeno.
(2.) Na ovoj osnovi se bez teškoća i jednostavno može utvrditi što je ljudski dobro.
(3.) Dosežnost ljudskog djelovanja, pa zato i ljudske odgovornosti, usko je ograničena.

Namjera ovog izlaganja je da pokaže kako ove pretpostavke više ne važe i da treba reflektirati o tome šta to znači za naš moralni položaj. Specifičnije rečeno, ja trvrdim da se s izvjesnim razvojima naše moći izmijenila suština ljudskog djelovanja; a pošto etika mora da se bavi djelovanje, sljedeća tvrdnja mora biti da izmijenjena priroda ljudskog djelovanja čini neophodnom i promjenu u etici. I to ne samo u tom smislu da su novi objekti djelovanja materijalno proširili oblast slučajeva na koje treba primijeniti važeća pravila ponašanja, već u onom mnogo radikalnjem smislu, da je kvalitativno novovrsna priroda mnogih naših djelovanja nametnula jednu posve novu dimenziju etičkog značaja, što nije bilo predviđeno u gledištima i kanonima tradicionalne etike.

Te novootvorene sposobnosti koje imam u vidu, to su naravno, sposobnost moderne tehnike. U skladu s tim, moja prva tačka je da pitam na koji način ova tehnika aficira prirodu našeg djelovanja, koliko ona u svojem znaku djelovanje čini različitim od onoga što je ono bilo u svim dobima. Pošto u svako to doba čovjek nikad nije bio bez tehnike, moje je pitanje usmjereno na za čovjeka važnu razliku moderne tehnike od svake ranije tehnike.

Počnimo s jednim starim glasom o čovjekovoj moći i čovjekovom činu, glasu koji u jednom arhetipičnom smislu sam već, tako reći, daje jednu tehnološku notu – s poznatom horskom pjesmom iz Sofoklove Antigone:

Mnogo je sila, al’ nema
ništa jače od čoveka.
Preko sinjega mora on
plovi zimski dok duva jug,
pod hučnim srlja valovima
što okolo zapljuskuju.
On Zemlju, večni neumor,
najviše božicu vazda iscrpljuje,
od leta do leta plug mu vijuga se,
gordim konjem on je ore.

Rodu ptica lakokrilnih,
meće zamke i lovi ga,
divljeg zverinja buljuke,
te još morske dubine plod –
on sve to mrežom zahvata,
svedomišljati čovek taj.
Veštinom svojom kroti on
zvere gorohodne, divlje, a grivastim
konjima šiju u jarmove sapinje,
i planinskom biku silnom.

I recima i mislima
brzokrilim i državnom
žvotu do vinu se on. Nauči se
od mraza braniti studenog,
od pljuska dažda nemilog – taj svemoćnik.
I nigdje u budućnost ne gre nespreman.
Od Hada samo ne izbaja spasenje,
a od bolesti teških smisli lekove.

Nad žudnjom ima uman dar,
tu svoju stvaralačku moć,
čas naginje na zlo a čas na dobro.
A poštuje li zakone
i sveta božja prava, gradu svom je stub,
a nema otadžbine kad se prkosno
odade zlu. Ne doš'o mome ognjištu
i ne mislio ka’ ja ko radi to*

* Sofokle, Antigona, s originala preveo, uvod napisao i objašnjena dao dr. Miloš Đurić

Čovjek i priroda

Ovo prigušeno udvaranje čovjekovoj prigušenoj moći priča o njegovom silničkom i nasilnom prodoru u kosmički poredak, o smionoj invaziji u različite oblasti prirode zahvaljujući njegovom neumornom razboru; ali istovremeno i o tome da on samonaučenom sposobnošću govora, mišljenja i socijalnog osjećaja gradi jednu kuću za svoj sopstveni ljudski bitak – naime gradi umjetnu tvorevnu grada. Nasilje nad prirodom i civilizovanje njega samog idu ruku od ruku. I jedno i drugo prkosi elementima; jedno tako što se usuđuje da prodre u njih i da siluje njihove tvorevine, drugo tako što u pribježištu grad i njegovih zakona ustanovljava jednu enklavu protiv njih. Čovjek je tvorac svojeg života kao ljudskog života; okolnosti on prilagođava svojoj volji i potrebi i, osim kad je u pitanju smrt, nikad nije bespomoćan.

Pa ipak, u ovoj pjesmi koja hvali čovjekova čuda čuje se i neki suzdržan, čak uplašeni ton, i niko tu pjesmu ne može smatrati neskromnom hvalisavošću. Ono što je tu neizrečeno, ali za ono doba samo po sebi razumljivo, to je znanje da je, bez obzira na svu veličinu njegove bezgranične dovitljivosti, čovjke još uvijek mali u poređenju s elementima: upravo ovo njegove upade u njih čini tako smionim, a njima dopušta da trpe njegovu prpošnost. Sve slobode koje on sebi dopušta sa stanovnicima zemlje, mora i vazduha obuhvatnu prirodu ovih oblasti ipak ostavlja nepromijenjenom i ne umanjuje njihove stvaralačke snage. On njima ne čini stvarno nešto nažao kad iz njihovog velikog isijeca svoje malo kraljevstvo. One traju, a ono što on čini ide svojim tokom kratkog života. Ma koliko da on iz godine u godinu Zemlju muči svojim plugom – ona ne stari i ne umara se; on može i mora da se prilagodi njezinom ciklusu. Isto tako ni more ne stari. Nikakva pljačka njegovog poroda ne može iscrpsti njegovu plodnost, nikakvo krstarenje brodovima ne može ga ošteti, nikakvo bacanje u njegove dubine ne može ga oskrnaviti. I ma za koliko bolesti čovjek pronašao lijeka, sama smrtnost se ne potčinjava njegovom lukavstvu.

Sveo ovo je tačno jer, prije našeg vremena, čovjekovi zahvati u prirodu, onako kako ih je on sam vidio, bili su u suštini površni i nisu imali moća da ometaju njezinu utvrđenu ravnotežu. (Pogled unazad otkriva da istina nije bila uvijek tako bezazlena). Ni u horskoj pjesmi iz Antigone niti bilo gdje nećemo naći nagovještaj da je ovo tek početak i da tek predstoji ono veliko u vještini i u moći – da čovjeka treba shvatiti kao biće na putu osvajanja bez kraja i konca. A upravo tako daleko je on otišao u sputavanju nužnosti, upravo toliko je on naučio da svojom dosjetljivošću od nje otme za čovječnost svojega života, pa ga, kad naknadno razmišlja o tome hvata jeza od sopstvene smionosti.

Izvor: Hans Jonas, Princip odgovornost (pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju)
Veselin Masleša, Sarajevo

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂