Književnost za mlade i zašto nije manje vrijedna od književnosti za “stare”

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Književnost za mlade i zašto nije manje vrijedna od književnosti za “stare”

Književnost za mlade je relativno nov fenomen. Davno je on počeo iskriti, ali je eksplodirao u prošlom desetljeću i nastavio gorjeti, jer svaki novi roman je bio i jest ulje na tu vatru, koja danas sve više plamti; požar se sve više širi, ali kako jedan takav požar u književnosti i društvu općenito može biti dobar? Kako može biti u rangu s književnošću koja ne spada u takozvani young adult?

YA književnost, naravno, ima svoje konvencije, od kojih je glavna ta što protagonist nužno mora biti mlad. Neću reći “dijete”, jer je u raspravama o takvoj vrsti književnost ta riječ—“dijete”—dobila nepotrebno ružnu konotaciju. “To je za djecu.” “Čitaj ozbiljnu književnost, ne ta dječja sra*ja.” “Nisi više dijete, zaboga.” YA književnost, što bi valjalo prevesti i na to referirati na hrvatskome kao na književnost za mlade odrasle, često je gledana s visoka od strane mnogih, tako da kažem, stručnjaka i profesionalaca u književnosti, književnika i književnih kritičara. “Knjige za djecu”, kažu i prevrnu očima.

I ako meni, koji sam tek bookbloger i aspirirani književnik—pisac, urednik, kritičar—povremeno prevoditelj, neki “stručnjak za književnost” kaže da te knjige za djecu ne vrijede pišljiva boba, zašto bih se ja upuštao u takvu literaturu?

Vratit ću se na prvu i osnovnu konvenciju YA književnosti. Protagonist je mlade odrasle dobi. Na što ja tu njima prevrćem očima, tim osobama koje su na višem “rangu” od mene?

Činjenica je da su roditelji često katastrofalnih pedagoških kompetencija. Često to ide da majka i otac prave djecu u nadi da će jednoga dana imati svoje male klonove, koji će imati, poštovati i brižno zalijevati ideale i vrijednosti koji su dio identiteta tih istih roditelja. “Na koga si ti to? Na mene nisi.” Koji je uopće odgovor na to apsurdno pitanje—“Na koga si ti to?”—ako nije: “Na sebe.” Govorim ovo kao 24-godišnja mlada osoba—a adolescencija je iz jednog kuta gledišta spektar, dimenzionalan radije nego kategoričan, i smatram da i danas imam neke tipične karakteristike tinejdžera, koje su, doduše, za ovu raspravu nebitne: na skali od jedan do deset, većina roditelja današnjice (prošlost me ovdje ne zanima; zanima me budućnost) je na četvorki, po nekom prosjeku, što će reći, neki roditelji su devetka, neki su žalosna dvojka, neki su “zlatna sredina”—međutim, postoji li nešto kao “zlatna sredina” kada govorimo o odgoju budućih naraštaja? Je li 5/10 zadovoljavajuće?

Zašto sam napisao gornji odlomak? Književnost za mlade je indirektno odgojna. Odgoj nije samo “nemoj mljackati ni srkati za stolom”, “ustani se starijima”, “starije moraš poštovati” (koja je meni osobno najdraža, jer postavlja zanimljivo pitanje: zahtijeva li to sama dob poštovanje? trebam li poštovati stariju osobu, makar bila najveća bagra koju sam u životu sreo?), “pozdravi na ulici” i slično. Odgoj je daleko više od toga. Ja ću, kao osoba koja ima strašnu mizofoniju, jednoga dana, ako ih budem imao, svojoj djeci od prenatalnog stanja tuviti u fetalnu glavicu da ne mljackaju ni srču, ali koliko je to od kritične važnosti za razvoj identiteta, od kojega ovisi sreća i zadovoljstvo individualca samim sobom, pa tako i čitavoga kolektiva?

Što ta mlada odrasla osoba koja je protagonist uopće radi u toj knjizi za djecu? Sljedeća konvencija. Što radi ako ne traga za vlastitim identitetom? Nitko ti tvoje ja neće naći za tebe—to je nešto što radiš sam na putu kroz ovu džunglu. Roditelji su u toj priči također jako bitni; u svakom udžbeniku psihologije ćemo naići na pojam “modela”, odnosno, osoba na koju se djeca nesvjesno ugledaju od najranije dobi i poprimaju njihove karakteristike i vrijednosti, bilo to averzija i mržnja prema LGBTQ+ zajednici, što je danas itekako aktualna tema, ili sami pokreti tijela koje nesvjesno radimo. Ali život je džungla gdje kad-tad moramo pustiti maminu suknju i upustiti se u istraživanje svemira koje je naš vlastiti duh. Zvuči banalno, ali nekima možda treba kucnuti glavu: u potrazi za tim svojim ja iskustvo je ključno. Čitanje o protagonistima slične dobi, koji sami kroz svoje fiktivno iskustvo, koje je, opet, temeljeno na životu, je iskustvo samo po sebi: dok sebi protagonist postavlja pitanje “tko sam ja? jesam li ja samo replika svojih predaka?”, tako i sam čitatelj podsvjesno prolazi kroz isto. Dok protagonist kroz raznorazne situacije gradi svoju psihičku osobu—i eto još jedna bitna stvar u toj književnosti za mlade: radnja—tako čitatelj prolazi kroz sekundarno iskustvo, koje je bitno za ono primarno. Još je Aristotel u svojoj poetici govorio o važnosti čuđenja u književnosti i o katarzi; čuđenje postavlja pitanje. Dok mlada odrasla osoba čita o mladim odraslim osobama, svjesno ili nesvjesno si postavlja pitanja na koja će putem kroz vlastitu džunglu naći odgovore. Ono što je žalosno jest to što si neki nikad ne postave ta važna pitanja, i onda zaista budu tek malo više od replike primarnih modela, odnosno roditelja, pa onda braće i sestara, pa onda susjeda i na koncu samoga duha zajednice. Utoliko je književnost za mlade ne tek lijepa, nego i odgojna.

Zašto okretati očima, o! dragi književni stručnjaci, na književnost za mlade, kad je na mladima budućnost, kako se već kaže? Zar vi niste tražili sami sebe? Neki će reći da živimo u najljepšem vremenu do sada—ja prvi—ali svijet je vrtoglavo brz i nemilosrdan, i danas je put kroz džunglu kaotičan do milog boga. Je li to bila iskra za požar koji je YA književnost? Je li kolektivna podsvijest u književnoj zajednici potražila svojevrstan vodič za mlade? I zašto, o zašto, bi taj vodič bio loš?

Još jedna važna stvar: YA književnost kod mladih potiče ljubav prema čitanju, ne samo YA-a, nego (pa kad-tad) i “književnosti za odrasle”. Uzet ću za primjer sebe. Ja sam, zapravo, dosta kasno počeo čitati, a danas mi je književnost pola svijeta. Mislim da je bilo kad sam imao trinaest godina. Rekao sam si, znaš šta, Luka, hajde da probamo malo pokrenuti vijuge. Nisam mislio da će mi biti zabavno; uradio sam to iz totalno drugog razloga. (Još jedna bitna stvar kod književnosti za mlade: držanje pažnje zabavom, odnosno, opet—radnja!) I tako ja uzmem ni više ni manje nego Da Vincijev Kôd gospodina Browna—kojega danas smisliti ne mogu, istini za volju—i zabavim se. Nije YA, istina. Međutim. Kad sam nakon njega uzeo PotteraSumrak i Vampirske dnevnike… tada je nastala istinska ljubav prema književnosti. A danas mi je u top deset knjiga koje sam ikada pročitao Ilijada, od koje sam u prvom srednje odustao nakon sedam stranica—nisam razumio, nije me zanimalo.

Posljednja stvar—nadamo se, ne?—primijetio sam, promatrajući sve ove godine, nekoć kolege adolescente, danas ljude mlađe od mene kojima nastojim na kakav god način biti uzor, da oni koji čitaju književnost za mlade imaju više suosjećanja, empatije, zanimanja za svijet, čuđenja, preispitivanja ustaljenih vrijednosti, otvorenosti uma za nove ideje, itd. Ovdje ne govorim o mladima koji ne čitaju uopće—za njih vrijedi pogotovo—nego o čitateljima koji nikada nisu čitali YA, a čitaju možda trilere, horore, povijesne romane ili kakav god žanr, ako je u žanru.

Kako god bilo, stručnjak i kritičar u književnosti često je slijep, egoističan i, da odem na malo grublje, ali ništa manje istinito, pedagoški retardiran. Da bi netko uopće bio stručan u književnosti, mora poznavati ne tek suhu umjetnost, nego i kulturu, društvo, psihologiju. Jer ako išta znam o književnosti, onda je to da kultura i društvo, kolektivna i individualna svijest, uvjetuju umjetnost. A nijednoga bez mladih nema i ne može biti.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Bilješka o autoru:

Luka Pejić, rođen je 1996. godine u Slavonskom Brodu. Živi u Rokovcima u Hrvatskoj i Orašju u BiH. Pohađao je osnovnu školu te opću gimnaziju u Orašju. 2018. godine je diplomirao anglistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a potom iste godine upisao diplomske studije anglistike (književno-kulturološki smjer) i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je konkurent za književnu nagradu Prozak za najbolju kratku priču. Povremeno radi kao prevoditelj s engleskoga; preveo je knjige Gdje šuma susreće zvijezde autorice Glendy Vanderah (Stilus, Zagreb, 2019.) i Nasilnik Penelope Douglas (24sata, Zagreb, 2019.). Vodi blog Bibliopolis (www.bibliopolis.home.blog) posvećen književnoj kritici, a piše i fiktivnu prozu i poeziju.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂