Fjodor Mihajlovič Dostojevski: “Roman u devet pisama”, Pismo 6. i 7.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Roman u devet pisama

Pismo 6.
(Od Ivana Petroviča Petru Ivaniču)

Novembra 14-og

Poštovani gospodine Petre Ivaniču!

Počekao sam tri dana; postarao sam se da ih korisno upotrijebim; međutim, osjećajući da su učtivost i pristojnost prvi ukrasi svakoga čovjeka, sve do posljednjeg svog pisma, od desetog ovog mjeseca, nisam vas podsjećao na sebe ni rječju ni postupkom, djelimično zato da biste na miru mogli ispuniti hrišćaski dug prema svojoj tetki, a djelimično zato što mi je, zbog nekih razmišljanja i traganja po izvjesnom poslu bilo potrebno vrijeme. A sad žurim da se s vama konačno i odlučno objasnim.

Otvoreno priznajem da sam pri kraju čitanja prva dva vaša pisma ozbiljno mislio da vi ne razumijete šta ja hoću; eto zbog čega sam najviše tražio susret s vama, i objašnjenje u četirioka, zbog čega sam se bojao pera, i krivio sebe za nejasno izražavanje svojih misli na papiru. Vama je poznato da ja nemam vaspitanja i lijepih manira, a glupo kicošenje izbjegavam, zato što sam iz gorkog iskustva uvidjeo, najzad, koliko je spoljašnjost pokatkad varljiva, i kako se ispod cvijeća ponekad krije zmija. Ali vi ste me shvatili; niste mi odgovarali onako kako je trebalo, zato što ste, vjerolomnom dušom svojom, unaprijed odlučili da iznevjerite časnu riječ, i prijateljske odnose koji postoje među nama. To ste, eto, potpuno dokazali vašim gnusnim ponašanjem prema meni u posljednje vrijeme, krajnje štetnim po moje interese, što a nisam očekivao, i čemu nikako nisam mogao da vjerujem sve do ovoga časa; ushićen od početka našeg poznanstva vašim ophođenjem, elegancijom vašeg ponašanja, poznavanjem stvari i koristima koje sam mogao imati od druenja s vama – ja sam smatrao da sam našao istinskog druga, prijatelja i čovjeka koji mi želi dobro. A sad sam jasno uvidio da mnogi ljudi pod laskavom i sjajnom spoljašnošću skrivaju otrov u svom srcu, upotrebljavaju um svoj za spletkarenje protiv bližnjih i nedozvoljene prevare, zbog čega se plaše pera i hartije, a pored toga svoj stil ne upotrebljavaju na korist blinjega i otadžbine, već da uspijevaju i opčine razume onih koji su stupili s njima u razne poslove i pogodbe. Vaše vjerolomstvo, milostivi gospodine, prema meni, jasno se može vidjeti iz ovoga što slijedi dalje.

Prvo, kad sam jasno i sasvim određeno u pismu opisao svoj položaj, gospodine moj, a istovremeno pitao vas u prvom pismu svojem šta podrazumijevate pod nekim izrazima i namjerama vašim, i to prvenstveno prema Jevgeniju Nikolajiču, vi ste se uglavnom starali da prećutkujete, a kad ste me ozlojedili podozrenjem i sumnjama, mirno ste se držali po strani od samog problema. Zatim, pošto ste mi učinili takve stvari, koje se pristojnom riječi ne mogu nazvati, počeli stepisati da se vrijeđate. Kako da se tonazove, milostivi gospodine?

Kasnije, kad je za mene svaka minuta bila skua i kada ste me primorali da jurim za vama širom cijele prijestolnice, još ste mi, pod maskom prijateljstva, pisali pisma u kojima ste, hotimično izbjegavajući glavno, govorili o potpuno sporednim stvarima; na primjer, o bolesti vaše u svakom slučaju za mene uvažene supruge, o tome kako su vašem mladom rabarbaru dali, i da mu je od toga nikao zub. O svemu tome ste pisali u svakom pismu, sa gnusnom i za mene uvredljivom sistematičnosšću. Naravno, ja sam gotov da se složim s tim da patnje rođenog djetenceta kidaju roditeljsku dušu, ali zašto spominjati to kad je potrebno bilo nešto sasvim drugo, nužnije i zanimljivije. Ja sam ćutio i trpio; ali sada kada je vrijeme prošlo, smatram za svoju dužnost da objasnim. Najzad, nekoliko puta ste me vjerolomno prevarili lažnim zakazivanjem sastanaka, natjerali ste me, očevidno, da igram ulogu vaše budale i zabavljača, što nikad ne namjeravam da budem. Zatim ste me pozvali u svom dom i, pošto ste me prethodno kako treba prevarili, javljate mi da su vas pozvali nesrećnoj tetki vašoj, koja je doživjela inarkt tačno u pet sati, izražavajući se i tu sa sramnom tačnošću Na moju sreću, milostivi gospodine, ja sam za ova tri dana stigao da provjerim, i doznao sam da je vašu tetku zadesio infarkt još sedmog uvečer, nekad pred ponoć. Po tom slučaju vidim da ste svetinju rodbinskih odnosa upotrijebili radi obmane potpuno stranih ljudi. Najzad, u svom posljednjem pismu pominjete i smrt rođake svoje, koja se, tobože, desila upravo u ono vrijeme kad je trebalo da ja dođem k vama na savjetovanje o izvjesnim stvarima. Ovdje sada gnusoba vaših računa i izmišljotina prevazilazi svaku vjerovatnoću, jer, prema sasvim pouzdanoj provjeri kojoj sam, veoma srećnim po mene slučaje, uspio da pribjegnem i umjesno na vrijeme, doznao sam da je vaša tetka umrla ravno u dvadeset i četiri časa poslije roka koji ste vi u svome pismu bezbožno naveli kao vrijeme njene smrti. Neći nikada završiti ako počnem nabrajati sve znake po kojima sam uvidjeo vaše vjerolomstvo prema meni. Za nepristrasnog posmatrača dovoljno je i to što me u svakom pismu nazivate svojim iskrenim prijateljem i oslovljavate me ljubaznim imenima, a to ste, po mom mišljenju, radili samo zato da savjest moju uspavate.

Sad počinjem o glavnoj vašoj prevari i vjerolomstvu prema meni, koje se sastoji u neprekidnom prećutkivanju u posljednje vrijeme svega onog što se našeg zajedničkog interesa tiče, o bezbožnoj otmici pisma u kome ste, mada uvijenoi meni ne sasvim razumljivo, objasnili našu obostranu pogodbu i sporazum, o varvarskom, nasilnom zajmu od trista pedeset rubalja u srebru, bez priznanice uzetom od mene kao vašeg kompanjona, i, naposlijetku, o gnusnoj kletvi na našeg zajedničkog poznanika Jevgenija Nikolajiča. Ja sad jasno vidim da ste željeli da dokažete da od njega, ako smijem tako reći, nema koristi kao što ni od jarca, nema ni vune ni mlijeka; a da on sam ni smrdi ni miriše, što ste mu i pripisali u grijeh u svom pismu od šestog ovog mjeseca. A ja znam Jevgenija Nikolajiča kao skromnog i dobroćudnog čovjeka, čime upravo može i da zanese i zasluži poštovanje u svijetu. Poznato mi je također da ste vi svake večeri, u toku cijele dvije sedmice, trpali u svoj džep po nekoliko desetina, a ponekad i po stotinu rubalja u srebru, držeći bank Jevgeniju Nikolajiču. Sad se svega toga odričete, i ne samo da nećete da mi zahvalite na staranju već ste čak moj sopstveni novac nepovratno prisvojili, pošto ste me prethodno zavarali ulogom vašeg kompanjona i primamili raznim koristima koje će mi pasti u dio. A sad, kad ste na nezakonit način prisvojili moj i Vevgenija Nikolajiča novac, izbjegavate da mi zahvalite, služeći se pri tome i klevetom, kojom ste nepravedno u mojim očima ocrnili čovjeka koga sam ja svojim staranjem i naporima uveo u vaš dom. Vi sami, naprotiv, po pričanju prijatelja, sve do sada, samo što se ne ližete s njim, i predstavljate ga cijelom svijetu kao najbližeg svog prijatelja, bez obzira na to što na svijetu nema tolike budale koja se ne bi odmah dosjetila čemu teže sve vaše namjere i šta, u stvari, znače vaši prisni i prijateljski odnosi. A ja ću reći da su oni obmana, vjerolomstvo, zaboravljanje pristojnosti i prava ljudskih, da su heretičkih i u svakom pogledu grešni. Sebe ću iznijeti kao primjer i dokaz. Čime sam ja vas uvrijedio i zašto ste sa mnom tako bezbožno postupali?

Završavam pismo. Ja sam kazao šta mislim. Sad zaključujem: ako mi vi, milostivi moj gospodine, u najkraćem roku po dobijanju ovoga pisma, ne vratite prvo, cijelu sumu od trista pedeset rubalja u srebru i, drugo, svote koje mi po vašem obećanju pripadaju, poslužiće se svim mogućim sredstvima da vas prinudim na davanju, poslužiću se svim mogućim sredstvima da vas prinudim na davanje, čak i otvoremnom silom; treće, zakonskom zaštitom; i, najzad, izjavljujem vam da raspolažem izvjesnim dokazima koji, ostajući u rukama vašeg pokornog sluge i poštovaoca, mogu upropastiti i osramotiti vaše ime u očima cijeloga svijeta.

Sa vašim dopuštenjem, ostajem itd. 

Pismo 7.
(Od Petra Ivaniča Ivanu Petroviču)

Novembra 15-og

Ivane Petroviču!

Kad sam primio vašu seljačku i istovremeno čudnu poslanicu, ja sam u prvom trenutku htio da je pocijepam u komade, ali sam je sačuvati radi kurioziteta. Uostalom, od sveg srca žalim zbog nesporazuma i neprijatnosti naših. Nisam vam htio ni odgovarati. Ali primoran sam. Ovim redovima moram vam saopštiti da će mi biti krajnje neprijatno da vas vidim u svojoj kući, a isto tako i mojoj ženi: ona je slaba zdravlja i zadah katrana joj škodi.

Moja žena šalje vašoj supruzi knjigu koja je ostala kod nas – Don Kihot od La Mana, i zahvaljuje. Što se tiče vaših kaljača, koje ste, tobože, zaboravili kod nas prilikom vaše posljednje posjete, sa žaljenjem vam javljam da ih nigdje nismo našli. Još uvijek ih traže; ali ako se nikako ne nađu, onda ću vam kupiti nove.

Uostalom, časti mi je i itd.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂