"Sve se nekako preživi osim smrti"

Sve se nekako preživi osim smrti

Predstava Sve se nekako preživi osim smrti nastala je na temelju istoimenog teksta dramaturginje Ljubice Ostojić. Predstava je svoju praizvedbu doživjela u Narodnom pozorištu u Sarajevu, 27.4. 2017. godine u režiji Dine Mustafića, publici poznatog i po predstavama Helverova noć, Četvrta sestra, Divlje meso, Trg ratnika, itd. Izvođena je i na festivalu „Susreti pozorišta/kazališta BiH u Brčko distriktu“, na XVI festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici gdje je ostvarila brojne nagrade, te u Crnogorskom narodnom pozorištu. Bitno je naglasiti da autorica Ljubica Ostojić, također, piše i poeziju, što dodatno podcrtava, naglašava specifičan i kompleksan simbolički osnov na kojem počiva predstava Sve se nekako preživi osim smrti.

Živjeti u minuloj, posljednjoj sekundi, iznova proživljavati prošlost, trpjeti sadašnjost i nagađati budućnost, osjetiti patnju i hodati krvlju išaranom stazom znači nekako disati, jesti i piti, nekako se zaljubiti i nekako pisati poeziju – nekako živjeti i preživjeti sve osim smrti. Za likove dramskog teksta Sve se nekako preživi osim smrti (2011), autorice Ljubice Ostojić, mogli bismo reći da su umorni, preumorni, a njihova prošlost, sadašnjost i budućnost okrenuta je ka jednoj referentnoj tački, čak i onda kada od nje nastoje pobjeći, a to je grad Sarajevo. Tu se uspostavlja distinkcija, a istovremeno i paralela između stanja u kojem je Sarajevo bilo prije rata koji je trajao od 1992. do 1995. godine, u toku rata i nakon njega.Na taj način tekst nudi presjek atmosfere koja obavija ovaj grad. Nudi prikaz sarajevskog mikrokosmosa, jedne porodice, a kroz nju predstavlja i odnos različitih generacija, različitih želja, shvatanja sreće i nesreće, života i smrti, između čega leži tanka linija preživljavanja, krvlju išarana i kostima prekrivena staza. Kako navodi Čehov u jednom svom pismu, život  umornog čovjeka mora biti prikazan kao linija koja ide ka dolje, ali put ne smije biti pravolinijski. Iz njega, ponegdje i iznenada, izranja crtica koja prevazilazi i okvire papira na kojem se crta taj grafički prikaz. To je čovjek koji može doživjeti momente snažnog uzbuđenja, ali kako navodi Čehov, ono ne može dugo trajati i nakon njega umor udara jače i ostavlja snažnije posljedice. Upravo su ti momenti snažnog uzbuđenja ono što ga čini umornim, iscrpljenim čovjekom koji nekako preživljava čekajući svoju smrt.

U predstavi se, kao svojevrsni lajtmotiv i okvir,koristi sevdalinkaSarajevo, autora Damira Imamovića, video materijal iz dokumentarnog filma Saraj'vo, Mustafe Mustafića, te poezija Wislawe Syzmborske i Abdulaha Sidrana. Predstava počinje tako što se na platnu pojavljuje kiša koja teče polako poput suza, a nju ubrzo zamjenjuju slike Sarajeva, kada glumci i glumice što stoje jedni kraj drugih na rubu pozornice obavijene tamom, počinju pjevati sevdalinkuSarajevo, u pratnji klavira kojeg svira Kenan Kojić. Njihovo pjevanje je tiho i sporo, a postepeno postaje sve glasnije, snažnije i bjesnije, zvuči kao neki zlokobni hor koji upozorava na prikradajuću katastrofu, a ne smijemo zaboraviti ni to da je samo značenje riječi sevdalinka „crna žuč“. Na taj način ritam i riječi ove pjesme stvaraju okvir koji spaja niz fragmentiranih priča u jednu cjelinu, stvara melankoličnu atmosferu koja odgovara položaju likova, preživjelih svjedoka užasa što čekaju poziv na svjedočenje, trenutak u kojem će objelodaniti svoju priču, razotkriti vlastitu crnu žuč:

Sarajevo, podno Trebevića
U tebi je sinje more priča
U tebi je raznog svijeta bilo
Svako svoga traga ostavio
Svako traga, a poneko vraga
Ko će znati, ko je kakav straga
Ko će znati, ko j’ uz koga bio
Ko je kakve ratove vodio
A kome su slane suze lile
Dok su bile zurle i borije
Sarajevo, podno Trebevića
U tebi je sinje more priča
U tebi su mnoge stare pjesme
O ljubavi što se pjevat’ ne sm’je
Sve će tvoja djeca da odšute
Tužne dane, sate i minute
Učiće ih da mrze i truju
O daljini dalekoj da snuju
A kući se boje svoga praga
Ko će znati ko je kakav straga

Nakon izvođenja pjesme, na sceni ostaje bračni par Emin(Izudin Bajrović) i Emilija (Ejla Bavčić Tarakčija), a prvu repliku koja otvara radnju predstave izgovaraEmin koji kaže: Umoran sam. Ova rečenica sažima i oslikava već nagovještenu melankoličnu, zagušljivu atmosferu koja prijeti da će uništiti sve tragove života, pojačava usamljenost i izgubljenost ljudi koji su u nju uronjeni, a obilježava je potraga za vlastitim mjestom u svijetu, za oživljavanjem razorenog i fragmentiranogdoma.

Scenografija, za koju je zadužena Mirna Ler, u potpunosti odgovara ovoj atmosferi, predstavlja svojevrsnu naopačke izvrnutu perspektivu, pogled na jedan dom ponuđen iz različitih uglova: na podu je nacrtan tlocrt prostorija, vrata, pragova i prozora, a na pozornici se nalaze samo jedan ormar, stolica i sto, te niz crvenih jastuka. Likovi spavaju stojeći, koriste jastuke kao zamjenu za stolove, stolice, naslonjače i zidove.Emilija, koja je odjevena u jednostavnu crvenu haljinu, pokušava u pravilan niz poredati crvene jastuke, i dok se svađa sa Eminom, na scenu ulazi gospođa Mama (Kaća Dorić) koja sjeda na stolicu, pali televiziju i čeka početak svoje omiljene sapunice, iščekuje uspješan razvoj jednog ljubavnog odnosa, brak i sretan završetak priče.

Gospođa Mama priča ekavicom, dolazi iz Beograda i živi u Sarajevu, ona je odraz i slika vremena prije rata, Sarajeva prije rata. Međutim, ona istovremeno predstavlja i sudar prošlosti i sadašnjosti, jer kada joj se pomrse konci u glavi, na pozornici dolazi do potpune promjene atmosfere, starica odjednom postane djevojka koja nestrpljivo čeka trenutak svog vjenčanja, ili djevojčica koja uplašeno doziva mamu i tatu. Glumica Kaća Dorić je, svojom izvedbom, omogućila gledateljima da se suoče sa naglim i neočekivanim sukobima emocija, od sreće do tuge, od djetinjstva i infantilnog pogleda na svijet do starosti i smrti. Odmah nakon muzike koja najavljuje početak sapunice, dok se Emin i Emilija i dalje svađaju, na pozornicu ulazi Edin (Aleksandar Seksan), borac koji se vraća sa protesta, zatim komšinica Hedija (Emina Muftić), koja dosnosi vrelu pitu, gleda u fildžan i proriče sudbinu, i koja je predstavljena kao sastavni dio ove porodice, te Eminove i Emilijine kćerke, blizanke Una (Amila Terzimehić) i Ena (Dina Mušanović).

Dramska napetost se gradi, prije svega, na temelju odnosa života i smrti, na odnosu između različitih generacija, ljudi koji žive u istom mjestu, koji dijele isti prostor, a doživljavaju ga na potpuno različite načine, što je do krajnosti dovedeno u naglašavanju sukoba između sestara, blizanki koje imaju potpuno različito viđenje života. Ena želi pobjeći iz Sarajevu u Englesku, što je, također, jedno od mjesta na kojem predstava direktno korespondira sa našom svakodnevnicom. Una je zaljubljena i udaje se za albanca Alija (Vedran Đekić), želi živjeti ljubavnu priču kakvu gospođa Mama gleda u sapunicama. Tako je radnja predstave dovedena  u vezu sa načinom na koji funkcionišu televizijske sapunice, i suprotstavlja se njihovoj logici – problemi sa kojima se likovi suočavaju ne prestaju, brak nije finalna instanca koja nudi sretan završetak, on je obilježen aurom smrti, ljubav se ne pokušava predstaviti kao savršena.

Nijedan lik u ovoj predstavi ne funkcioniše kao jednodimenzionalna funkcija, iako svi konstantno izražavaju vlastiti pogled na svijet. Predstavu Sve se nekako preživi, osim smrti, mogli bismo opisati kao dramu stanja, u kojoj se struktura gradi na opoziciji unutarnje/vanjsko: svaki od likova ponudit će svoj pogled na svijet koji ih okružuje, na stanje u kojem se Sarajevo nalazi, a s vremena na vrijeme će se javiti glas, komentarkoji dolaziizvana, bilo da se radi o novinskim člancima ili radio emisijama. Enini govori o ljubavi, predstavljaju odbranu romantičarskog pogled na svijet koji dolazi „iznutra“ i koji je obojen emocijama, a njemu se suprotstavljaju, ne samo crna hronikau kojoj nema mjesta za ljubav, nego i glasovi roditelja i Une koji, iz svoje perspektive, pokušavaju racionalizirati ljubav i napraviti spisak razloga zbog kojih se Ena i Ali ne bi trebali vjenčati.Govornom radnjom likovi tvore svoj karakter,  njihov ugao posmatranja svijeta vidi se svaki put kada progovore, pa kada Una kaže: Ja letim!, ona aktivno djeluje u pravcu ostvarivanja svog cilja da ode u London, dok u konačnici zaista ne „odleti“ uz gromoglasan zvuk aviona. Ono štosve likove međusobno povezuje jeste, prije svega,prostor u koji su smješteni. Dakle, njihov fond zajedništva ne leži samo u činjenici da su to članovi jedne porodice, on seponajviše zasniva na tome da se likovi nalaze u istoj egzistencijalnoj situaciji, a upravo u tom odnosu prema vlastitom položajuleži i njihov fond razlika.

U skladu sa time, svi će likovi dobiti svoj momenat izdvojenosti,„zamrznutosti“ u vremenu i prostoru, kada se sve oko njih gasi i oni ostaju sami sa svojom pričom, izgovaraju svoju ispovijest, pa je tako sve ono što promatramo na pozornici prije ovih trenutaka koji predstavljaju fau efekat, zapravo isječak jedne mnogo šire slike, stanja u kojem se nalazi grad Sarajevo, i ljudi u njemu.Dakle, kada jedan stane ispred scene i obraća se publici,  tada se razbija četvrti zid, oneobičava se naš doživljaj predstave koja prestaje biti jedna okamenjena struktura. Na taj način do izražaja dolazi angažovanost glumaca, te glumačka sredstva kojima žele graditi svoj lik i predstaviti ga publici. Uloga Aleksandra Seksana je reducirana, njegovi pokreti su pokreti čovjeka koji je izgubio svoj dom, porodicu i posao, stoga on ruke drži u džepovima, umorno sliježe ramenima, nemarno se češe po stomaku, ili po glavi, a ipak ostavlja snažan utisak na publiku.Dakle, kroz minimum izražajnih sredstava, ćestu šutnju i odmjerenost pokreta, A. Seksan je izgradio specifičnu auru nostalgije i melankolije koja obilježava lik Edina od početka do kraja predstave. Kaća Dorić je u liku gospođe Mame napravila jednu kombinaciju različitih glumačkih sredstava, što odgovara samom položaju u kojem se nalazi njen lik: na jednoj strani stojisenilna baka koja je dovedena na granicu skeča, a tada su njeni pokreti i govor brzi, isprekidani i nepovezani, a njen pogled odsutan,dok sa druge strane stoji baka koja je, uprkos svojim godinama, ta koja se trudi razumjeti sve članove svoje porodice, pa čak i one najmlađe.

Kostimografija, za koju je zadužena Lejla Hodžić, dodatno doprinosi stvaranju utiska da je ono što gledamo na pozornici svakodnevnica jedne obitelji, što nam omogućava da se još snažnije identificiramo sa likovima, tj. sa njihovim položajem. Una i Ena su, u skladu sa svojim godinama, odjevene u kratke bijele haljine, sa sobom nose laptop, slušalice ili mobitel. Tako i odjeća gospođe Majke, siva suknja i zakopčana bluza sa naglašenim okovratnikom, odgovara slici vremena kojeg ona predstavlja. Gledatelji odmah primjećuju da, onda kada stupe na pozornicu, svi likovi uzimaju, ili sa sobom donose crveni jastuk kojeg drže čvrsto uz svoje tijelo.Jedino će Emilija, čija boja haljine u potpunosti odgovara boji jastuka, uvijek i iznova pokušavati da ih na neki način dovede u red, poreda u jedan jasan okvir, stvori red od haosa: ona je majka koja pokušava održati porodicu na okupu.

Crveni jastuci, jastuci boje krvi simboliziraju krvlju natopljenu prošlost, život koji poput uzavrele, ključale mase može eksplodirati svakog trena.Jastuci, kao jedan od najistaknutijih simboličkih elemenata scenskog aparata ove predstave, igraju posebno značajnu ulogu u oslikavanju smjera u kojem se razvija radnja, što do izražaja dolazi onda kada, između pojedinih scena,neko od likova stane ispred pozornicei publici pokaže bijeli jastuk na kojem se projicira određena slika. Prvo je to prikaz insekta, zatim nebo, crna rupa, behar, te prazan ekran televizora, a u konačnici će i jastuke, i likove i cjelokupnu pozornicu prekriti jarko crveno svjetlo, što nas poetikom nagovještaja tjera da aktivno učestvujemo u stvaranju i razumijevanju te guste simboličke mreže. Međutim, onog momenta kada se jastuk iskoristi za projekciju slike ili video materijala, on gubi nešto od svoje simboličke vrijednosti, počinje se tretirati kao pomoćno sredstvo, preko njega određena slika koja je u vezi sa likovima i njihovim osjećajima, biva doslovno iznesena na scenu i time ostaje lišena svog simboličkog potencijala. Kao primjer možemo uzeti prikaz behara: kada likovi govore o beharu i porede ga sa komadićima papira koji su letjeli nebom kada je izgorjela sarajevska Vijećnica, onda behar postaje simbol, nalazi se izvan scene, a na samoj sceni je prisutan kroz svoju odsutnost, u njega gledatelj može upisivati svoje osjećaje, i povezivati ga sa drugim simbolima, a kada se behar konkretizuje, iznese na scenu u vidu slike projektovane na jastuku,  on postaje jedna u nizu slika.

Uporedo sa ovim projekcijama na jastucima, na pozadinskom platnu se prikazuje video materijal koji dodatno podcrtava stanje u kojem se Sarajevo nalazilo nekad i stanje u kojem se nalazi sada, gdje se pojavljuju naslovi kakve i danas možemo vidjeti u novinama:

OPĆINA ILIDŽA KUVAJĆANIMA PRODALA ZEMLJIŠTE NA VRELU BOSNE

– VELIKA ISTRAGA OKO PRODAJE ZEMLJIŠTA ARAPIMA

– MMF ODLOŽIO KREDITNI ARANŽMAN BIH


Težnja za prikazivanjem svakodnevnice posebnoje naglašena činjenicom da likovi čitaju novine i oglase, gledaju dnevnik i slušaju radio.Tu se stvara napetost između onoga što pročitaju ili čuju u vijestima iz svijeta, gdje se, npr. u jednom od oglasa traži profesionalni šetač kornjača, i informacija koje dobiju o stanju u Bosni i Hercegovini. Ova situacija je do apsurda dovedena onda kada se između pojedinih scena, javlja spikerski off, glas novinara (Aleksandar Brezar) koji obavještava publiku o tradicionalnoj, urnebesnoj i zabavnoj borbi jastucima koja se u mjesecu aprilu organizira u različitim dijelovima svijeta, počevši od Londona, grada u koji odlazi Una. Svaki put kada se začuje glas spikera sa radija, na pozornici se pojavljuju plesači(Haris Šabanović i Jasenko Matković)  i izvode ovu ritualnu borbu jastucima, u formi plesa za čiju koreografiju je zaslužan Gjergji Prevazi. Ove borbe jastucima završavaju oslobađajućim prizorom perja koje ispunjava vazduh, dok se, s druge strane, na platnu pojavljuje izgorjeli papir koji pada sa neba i, umjesto lepršavog perja, ispunjava vazduh kao behar, što simbolizira izgorjelu sarajevsku Vijećnicu, i sve spaljene tekstove.

Nakon što Edin, usamljeni čovjek, borac koji ruke ili skriva u džepovima, ili nosi protestni transparent, izvrši samoubistvo, crvene i bijele zamjenjuju crni jastuci. Tada se mijenja i odjeća likova, koja ima dvije strane, jednu sa svijetlim, a drugu sa tamnim bojama. Kroz lik Edina je predstavljena tragična sudbina borca koji živi odvojen od svoje kćeri i supruge koje su u Americi, čiji život se pretvorio u puko preživljavanje. Na taj način je predstava dodatno aktualizirana –o protestima boraca i njihovom položaju u Sarajevu obavještavaju nas sve dnevne novine, televizijski dnevnici  i radio emisije, uglavnom u okviru rubrike crna hronika. Nakon što publika već sazna da je Edin izvršio samoubistvo, on će izaći na scenu sa crnim, probušenim jastukom i pištoljem u ruci, tiho i jednostavno izgovoriti svoj oproštaj i ubiti se uz snažan zvuk pucnja, a ono što će ostati iza njega jeste miris baruta i perje koje pada poput behara. Na taj način je uloga i izvedba Aleksandra Seksana ostavila snažan dojam na publiku:  promatramo Edinov život, njegovu tugu, umiranje  i smrt, ali smo svjesni toga da nam se obraća i izgovara svoju ispovijest sa jastukom koji u sebi već nosi rupu od metka, što od njega čini čovjeka koji je nekako preživio vlastitu smrt. Neposredno prije nego što Edin izvrši samoubistvo, likovi izlaze na scenu sa bijelim vrećama u ruci i iz njih istresaju prah, kosti i zemlju, čime predstava direktno upućuje na smrti onih koji su umrli u ratu, u logorima, i čija tijela su bačena u masovne grobnice koje se iskopavaju i dan danas. Crveni, bijeli i, u konačnici, crni jastuci su tu da nas podsjete na prolivenu krv, kosti i zemlju koja ih prekriva. Time je, još jednom, napravljen svojevrsni „procjep“, mjesto na kojem predstava sistemom simbola ukazuje na vlastiti kontekst.

Svoj trenutak zamrznutosti u vremenu i prostoru posljednji će imati Emin (Izudin Bajrović), pjesnik koji čita čak i onda kada nestane struje, koji piše poeziju i nastoji opisati svijet koji ga okružuje, spasiti sebe i svoju porodicu. Njegov monolog predstavlja kritički osvrt na stanje u društvu, a čine je stihovi pjesme Početak i kraj, pjesnikinje Wislawe Szymborske: Neko sluša/ klimajući neotkinutom glavom.// Oni što su znali/ o čemu se ovdje radilo,/ moraju ustupiti mjesto onima/ što znaju malo./I manje od malo./Odnosno, isto što i ništa.

Tada shvatamo da su svi likovi u suštini potpuno svjesni sebe, svog položaja, svojih želja i ambicija, života koji je kratak za Sarajevo. Svjesni su toga da su na momente i smiješni,a mi im se smijemo sa sviješću da je to zapravo smijeh kroz suze.Kada na kraju predstave svi likovi sjednu na rub tamom obavijene pozornice i zajedno sa članovima Hora Opere Narodnog pozorišta izvode pjesmu Sarajevo, jasno nam je da nam je da je redateljželio ponuditi pogled na priču koja se krije ispod, iznad, i oko praznog ekrana, puste zemlje koju iza sebe ostavljaju  razaranja, nestanak i smrt. Predstava Sve se nekako preživi osim smrti, na taj način komunicira sa trenutkom koji definiramo kao „sad i ovdje“, govori nam da i umrli i živi u gradu ispod Trebevića, u Bosni i Hercegovini, ostavljaju svoj trag.

Autorka: Zerina Kulović

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂