Poezija: Luka Bošković

Luka Bošković
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Cueva de las Manos

Ambis, provalija, rupa, crna rupa.
Pomislio bi čovjek da toliko duboko
Nijedan čovjek, individua, kročio nije
Ali kad se propadne, kroz zemlju proleti
Sa nebesa, sa tla prema dolje poleti
Bez zaustavljanja, samo padanje
Do dna se strovali čovjek, individua.

Vidjet će jedan zid, širok zid, visok zid
Zid sa lijeva do beskraja, i sa desna bez kraja.
Zid iza sebe i zid ispred sebe.
Pomislio bi čovjek, individua, taj zid prazan
Taj zid prazan mora da bude jer ipak je on
Čovjek, individua, prvi otkrio taj ambis,
Tu provaliju, tu rupu, tu crnu rupu bez dna
(Ipak nije pao na pod, on lebdi, a zid
Zid ide i do dna, do bezdana, bezvremena)

Ali zid, prazan nije, na zidu zaziru se
Nekakvi obrisi, forme, boje, otisci.
Otisci prstiju, mali, veliki
Dječji, odrasli, zdravi, bolesni,
Na umoru, na punoj snazi, čitavi, polomljeni
Otisci, otisci prstiju, otisci šaka, otisci dlanova.
Sitni, ogromni, drevni, moderni
Mladi, stari, čitavi, polomljeni.
Čovjek, individua, gleda taj zid
Taj zid otisaka ljudi, kolektiva, i misli
Zapravo, ne misli, već ostavlja otisak svog dlana.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Zastor tišine

Živimo u materijalnom svijetu,
Vidi se iz klečanja ispred novca,
Upućivanja molitva brendu,
Skupim kolima, skupim apartmanima,
Vidi se iz oduševljenja prema brendu.

Ali ovo nije kritika današnjeg društva,
Ovo je samo osvrt ka okrutnom životu,
Na zaboravu davnih vremena
Dovoljno starih da organsko nestane,
Da organsko nestane i da ne ostavi traga

Ovo je osvrt na doba prije historije,
A i na doba historije koje je živjelo
Na nečemu što postoji samo stotinu,
Samo tisuću godina.

Ovo je osvrt na kosti, kamene alatke,
Na fosile, na vrhove kopljadi
I na vrhove strijela.
Oni nam govore dosta o tom vremenu,
Ali nam ne govore o onome što se
Govorilo tokom tog vremena.
Ovo je osvrt na zastor između nas
I naših predaka tog vremena.

Ovo je zastor tišine između nas.
Zastor dovoljno proziran da vidimo scenu
Zastor dovoljno čvrst da ne vidimo i predstavu.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Ambis

Jesi li ikad gledao pravo u tamu?
Jesi li ikad vidio potpuni mrak?
Tu crninu, taj prazan prostor?
Jesi li ikad osjetio kako ti kroz pore
Ulaze pod kožu, tu hladnoću, tu glad?
Jesi li ikad osjetio led kako putuje
Kroz vene, tu hladnoću kako ulazi u mozak?
Jesi li se zapitao sanjaš li ili da se budiš tek
Kad zatvoriš oči?
Jesi li se sjetio svog rođenja?
Ne, ne kad si izašao iz majke
Već prije toga. Ono rođenje
Zbog kojeg si sad u tvom tijelu?
Jesi li se zapitao znaš li ljude oko sebe
Ili znaš samo ono što izvučeš, znaš samo
Onu masku koju na njih staviš?

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Apokalipsa

Uvečer, kao inače, promatram noćno nebo
Ali večeras, noćno nebo prazno bijaše
Ne bi zvijezda, ne bi ni sazviježđa
Samo bijaše mjesec, puni mjesec
Koji sa nebesa kazaše: “Gledam te”
Sljedeće noći, opet biješe samo mjesec
Ali biješe sam samo nekoliko trenutaka
Jer zvijezde počeše da padaju.
Ne zvijezde padalice koje kroz nebesa putuju,
Već zvijezde počeše se sa nebesa obrušavati
I na zemlju se srušiše.
Ali ne bijehu to zvijezde, već koplja zlatna.
Pomislih: “Eto, zbog Ničea se anđeli pobuniše
I počeše se na ljude svetiti i kopljima nas gađati.”
Uzeh koplje koje pored mene pade,
Nanišanih ga na sami mjesec i koplje ja bacih.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂