Aleksandar Hemon: Nostalgija je poput alkohola

Aleksandar Hemon

Američki i bosanskohercegovački prozaist, kolumnist i filmski scenarist. Rođen je u Sarajevu 1964. godine, gdje je odrastao i počeo se baviti književnošću. Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje odlučio ostati. Nastanio se u Chicagu i pokušao pisati na engleskom jeziku. Iz tih pokušaja nastale su priče koje su činile njegovu prvu zbirku The Questiona of Bruno (Pitanje Bruna). Nakon tog vrlo zapaženog debija Hemon je napisao roman The Nowhere Man (Čovjek bez prošlosti) i time u potpunosti potvrdio novostečeni status mladog i izrazito talentiranog pisca. Prvu priču na engleskom jeziku The Sorge Spy Ring napisao je 1995. godine. Dobitnik je prestižne američke MacArthur Fellowship – nagrade (2004.). Po mnogima, on je danas na Zapadu najcjenjeniji savremeni pisac s područja bivše Jugoslavije.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Kako danas “kulturu mišljenja” spasiti od sve veće agresije “kulture nemišljenja” kojoj fenomen “slobode govora” pravi sve više mjesta? Je li ova potonja autohtoni bh. apsurd ili je prisutna i drugdje?

Ne znam tačno šta mislite kad kažete “kultura nemišljenja”. Pretpostavljam da se radi o situaciji u kojoj svako može da priča i kaže šta misli bez ograničenja i posljedica, čak i ako promvira mržnju i najobičniju glupost. Ne znam, međutim, kad je bio zlatno doba “kulture mišljenja” i da li ga je, zapravo, ikad bilo. Isto tako ne mislim da je sloboda govora “fenomene”, nego da je osnovno pravo i temeljni uvjet za bilo kakav oblik demokratije. Zaštita tog prava ne smije zavisiti od kvaliteta govora koja proizlazi od tog prava.

Mišljenje kao javna, zajednička i produktivna aktivnost jeste aktivnost usko vezana za obrazovanje. Sposobnost mišljenja i odgovornosti koje s tim idu nešto su što demokratski sistem obrazovanja mora razvijati. U Bosni i Hercegovini je sistem obrazovanja s ratom kolabirao i samo se djelimično (i mjestimično) oporavio. Ono što vi zovete kulturom nemišljenja usko je vazano za taj kolaps, ali je i nešto od čega strukture vlasti takve kakve su imaju direktnu korist. Ono čega se oni najviše boje jesu građani koji su u stanju javno i odgovorno formulisati svoja mišljenja i od njih zahtijevati odgovornost.

Prije 20 ili 30 godina čitalo se znatno više, više se knjiga prodavalo, a danas je broj “naklonjenih knjizi”, posebno mladih, gotovo neznatan. Slažete li se s ovom konstatacijom, ili je samo čujete kao još jedno prizivanje prošlosti u duhu one Andrićeve da nije bilo bolje, nego je bilo davno pa nam se čini boljim?

Nemam nikakvih podataka koji bi mi dali za pravo da donosim takav sud. Neko bi isto tako mogao reći da je prije 20 ili 30 godina bilo znatno manje mladih koji su imali bilo kakve kompjuterske vještine. Treba biti oprezan s nostalgičnim fantazijama – nostalgija je kao alkohol, donekle prijatna, a onda otrovna. Čak i ako je nekad bilo bolje, treba se upitati šta se to promijenilo pa smo došli do ove tačke. Još jednom: kolaps i nedovoljan oporavak obrazovnog sistema u korijenu je većine trenutnih problema u Bosni i Hercegovini.

Je li “kultura čitanja” nešto što je atavizam sredine, ili je pojedinac stječe sistematskim radom. I šta je to što je zakazalo u BiH pa su, prema svim istraživanjima, naši sugrađani među Evropljanima koji najmanje čitaju?

Kultura čitanja se ustanovljava i održava obrazovanjem. U društvu u kojem obrazovanje vodi ka boljem životu, građani su sistematski ponukani da čitaju – svakak knjiga korak je naprijed. U BiH, nažalost, teško je bilo koga uvjeriti da neko ko se školuje 16 godina (osnovna i srednja, plus fakultet) ima zagarantiran bolji život, naročito što je očigledno da su za vlast, moć i bogatstvo potrebni sasvim drugi kvaliteti. Vjera u vrijednost obrazovanja usko je vezana za vjeru da će ovo društvo (kako god da je) biti stabilno dovoljno dugo da se rad i napor koji se ulažu u obrazovanje jednom isplate. Oni koji su u BiH na vlasti, operiraju pod pretpostavkom da brod tone i da moraju biti spremni da ga napuste. Jedine dvije opcije za BiH koje oni nude jesu ili raspad ili preživljavanje do daljnjeg, pod katastrofalnim uvjetima – niko od političke elite nema bilo kakvu viziju budućnosti koju bi mogao ponuditi mladima i njihovim roditeljima spremnim da ulažu u njihovo obrazovanje. Otud oni koji vrednuju obrazovanje vrlo lako i brzo završe u inozemstvu.

Ma koliko bila fikcija (čitaj: laž), umjetnost uvijek ispisuje istinu. Do čije “istine” držite kada su u pitanju pisci iz Bosne i Hercegovine?

Nijedna knjiga ili pisac niti prorok nije jedini izvor istine. Istina je zajednički napor i različite knjige i pisci pokrivaju različita područja. Isto tako, istina nije projekt koji se ikad može završiti. Književnost, kao i društvo, neprestani je razgovor koji je bolji i vredniji što ima više različitih pozicija i glasova.

Gradimir Gojer je kazao kako u Sarajevu pisac za života nema ni stan, a čim umre daju mu ulicu. Šta pisac u Americi dobije za života?

U Americi pisac ništa ne dobije, naročito ne od države. U Americi, pisac je, kao i mnogi drugi u poziciji da radom i ulaganjem u vlastiti razvoj živi na pristojnom nivou. Jedna od prednosti te situacije (koja ima i svojih mana) jeste da pisac ni u jednom trenutku ne zavisi od dobre volje vlasti, pošto toj vlasti ne pada na pamet da mu da stan ili plaću, te je tako lišen razloga da se toj vlasti dodvorava. U Americi pisac dobije priliku da radi svoj posao. Mimo toga, gotovo sve ostalo zavisi od njega ili nje.

Izvor: Novo vrijeme, razgovarao: Nedžad Novalić

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima. 
Hvala! 🙂