Pojam supstancije u novovjekovnoj filozofiji

Eleuterio Pagliano, The Geography Lesson
Pojam supstancije u novovjekovnoj filozofiji

Vladimir Filipović u Filozofijskom rječniku pojam supstancije definira kao biće samostalno i samostojno koje je nositelj svojstava, biće koje stoji za sebe i po sebi, za razliku od nečega što opstoji samo u drugome i po drugome. Supstancija je prva kategorija u Aristotelovoj tablici kategorija, te se Aristotelovo određenje supstancije zadržalo i u srednjovjekovnoj filozofskoj tradiciji, sve do Novog vijeka, kada pojam supstancije sve više biva istovjetan sa pojmom misaona subjekta, u relaciji mišljenje = bitak, gdje se stari pojam supstancije rastvara u njegovu funkciju.

Dva središnja problema i pitanja novovjekovne filozofije su problem spoznaje i određenje pojma supstancije. Stoga. će se u nastavku teksta iznijeti presjek shvatanja pojma supstancije u novovjekovnoj filozofiji, iz ugla najznačajnijih filozofa dva misaona pravca karakteristična za filozofiju Novog vijeka – racionalizma i empirizma. Glavni predstavnici racionalističke filozofije su Descartes, Spinoza i Leibniz, dok se najvažnijim empiričarima smatraju Locke, Berkeley i Hume. Svakako treba naglasiti da oni nisu jedini predstavnici ova dva misaona pravca, te da se pored njih u obja pravca ističe još niz filozofa. Milan Kangrga u knjizi Racionalistička filozofija navodi da se ova dva spoznajnoteorijska pravca, racionalizam i empirizam ne mogu apsolutno odjelivati, i da oni zapravo pretpostavljaju jedan drugi, te da se uzajamno dopunjuju, i to ne samo povijesno nego i metodološki.

Rene Descartes (1596. – 1650.)

Descartes je pod pojmom supstancije podrazumijevao ono što postoji tako da za njegovo postojanje nije potrebno ništa drugo. Descartes razlikuje dvije supstancije, materijalnu supstanciju kojoj je glavni atribut protežnost (res extensa) i duhovnu supstanciju, kojoj je glavni atribut mišljenje (res cogitans). Polazeći od svog osnovnog stava – cogito ergo sum – mislim dakle postojim/jesam, koji je jedini jasan i razgovjetan i riješen svih sumnji, te koji po Descartesovom mišljenju predstavlja nepobitnu istinu, Descartes dolazi do realne postojanosti posebne supstancije – subjekta, misleće stvari (res cogitans), čije je glavno stvojstvo mišljenje i pomoću koje subjekt dolazi do spoznaje protežne supstancije – objekta, kako je Descartes naziva res extensa.

Bog je po Descartesovom mišljenju apsolutna supstancija, i na taj način prethodno pomenute dvije supstancije, materijalna i duhovna, postaju supstancije drugog reda i one su zavisne o Bogu, koji ih je stvorio. Prema Descartesovim riječima u knjizi Meditacije o Prvoj filozofiji Bog je vječna, svemoguća, sveznajuća, nezavisna supstancija, a čovjek je ograničeno biće koje nijedno od tih velikih svojstava ne posjeduje. Isto tako Bog je prema Descartesovom mišljenju jamstvo istinitosti naše spoznaje i postojanja vanjskog svijeta.

Baruch de Spinoza (1632. – 1677.)

Baruch de Spinoza je pod pojmom supstancije podrazumijevao samo jednu supstanciju – Bog ili Priroda – Deus sive Natura, dok su mišljenje i protežnost samo njeni atributi. Spinoza u 3. definiciji svoje Etike supstanciju definira kao: Pod supstancijom razumijevam ono što u sebi jeste i pomoću sebe se shvata, tj. ono čijem pojmu nije potreban pojam druge stvari od koga mora biti obrazovan. Spinoza je supstanciju definirao kao uzrok samog sebe – causa su kojem za njegovo postojanje nisu potrebni nikakvi drugi uzorci, a čija su osnovna svojstva:

– supstancija je vječno postojeća,
– supstancija je beskonačna u prostoru,
– supstancije je nedjeljiva, te shodno tome,
– supstancija se ne sastoji od dijelova.

Uzrok svog postojanja supstancija, odnosno, Bog ili Priroda ima u sebi samoj, i time je priroda kao cjelina sama svoj kreator. Supstancja ima beskonačno mnogo atributa, a mi poznajemo dva, protežnost i mišljenje, i atributi predstavljaju neposrednu bit supstancije, ali nisu identični sa njom.

Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. – 1716.)

U knjizi Živo ogledalo beskonačnog, Damir Barbarić navodi da Leibniz pod pojmom supstancije shvata neograničeno mnogo određenih supstancija ili monada kojima vlada prestabilizirana harmonija. U prvom paragrafu svog spisa Monadologija, Leibniz monadu definira kao jednostavnu supstanciju, a pod jednostavnim on podrezumijeva da su monade bez dijelova. Egzistenciju jednostavnih monada Leibniz izvodi iz postojanja složenih supstancija, jer složenost nije ništa drugo nego određeni skup jednostavnog. Monada je prema riječima Leibniza aktivni, samodjelatni atom koji nije materijalan i protežan. Monada je nedjeljiva i individualna, a iz tog slijedi da je ona nužno nezavisna i različita od svih ostalih monada.

U hijerarhiji monada niže monade imaju samo opažaj i njih Leibniz naziva golim ili jednostavnim monadama – entelehijama. Postupnim, stupnjevitim uspinjanjem izgrađuje se cjelina sve viših i sve savršenijih monada, i te monade Leibniz naziva dušama, i one se odliku samosviješću. Nad dušama stoji jedino beskonačna i u svakom pogledu savršena monada, sam Bog. U redu monada, Bog je jedina najviša monada, čije su predstave apsolutno jasne, koja je apsolutno nematerijalna i potpuno nezavisna od drugih monada.

John Locke (1632. – 1704.)

Locke je pod supstancijom razumijevao supstrat, nosioca određenog kvaliteta ili zbira kvaliteta. Postavlja se pitanje da li je supstancija materijalna ili duhovna. Locke tvrdi da dolazeći u dodir sa stvarima u iskustvu naši osjećaji nas ubjeđuju u realnost tjelesne supstancije. Sa druge strane refleskija nas ubjeđuje u realnost misaone supstancije. Locke ne sumnja u egzistenciju spoljašnjih stvari i duhovne supstancije, ali smatra da mi o duhvnoj supstanciji i o materijalnoj supstanciji imamo nejasnu predstavu. Sama ideja božanske supstancije nije jasna ideja i egzistenciju Boga mi ne možemo nikada dokazati racionalim putem.

George Berkeley (1685. – 1753.)

Glavni predmet Berkeleyove knjige Rasprava o principima ljudskog znanja jeste kritika pojma materijalne supstancije. Berkeley tvrdi da čak i ako pretpostavimo postojanja materijalne supstancije, ne postoji način da se ono dokaže. Berkeley ide čak i dalje i pokazuje kako mogućnost materijalne supstacije ne možemo ni zamisliti.

Sve naše ideje se nalaze u unutrašnjem opažanju onog što duša trpi i dela. I osim svjesnih sadržaja koji se nalaze u našoj nposrednoj svijesti u njemu još nalazimo sami sebe, odnosno biće koje opaža sve one sadržaje i koje ima sve one ideje. Ovo biće koje je afektivno i koje percipira moje ja neposredno opažam i neposredno nalazim da sve one stvari koje percipiram zavise od njega. Na taj način Berkeley tvrdi da se duhovna supstancija nalazi u neposrednom iskustvu kao činjenica koja se da konstatovati. Berkeley zaključuje da je to jedina supstancija koja se da neposredno konstatovati, dok sa druge strane materijalna supstancija ne samo što se ne može neposredno konstatovati, nego se ona ne može ni zamisliti.

David Hume (1711. – 1776.)

Hume tvrdi da mi supstanciju ne opažamo ni u spoljašnjem ni u unutrašnjem našem iskustvu. U spoljašnjem ne jer nam svako čulo koje daje osobitu vrstu senzacija i ništa više, u unutrašnjem ne, jer su svi unutrašnji sadržaji samo ideje i duševni pokreti. Prema Humeovim riječima, ono što mi nazivamo supstancijom ništa drugo do skup naših osobina sjedinjenih snagom imaginacije. I zapravo ono što mi imamo su samo ideje opažanja, a supstancija treba da znači da nešto što nije opažanje, mi ne možemo imati i nemamo nikakvu ideju o supstanciji, bilo materijalnoj, bilo duhovnoj.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Rene Descartes: Rasprava o metodi.
Rene Descartes: Meditacije o Prvoj filozofiji.
Gottfried W. Leibniz: Monadologija.
Baruch de Spinoza: Etika.
George Berkeley: Rasprava o principima ljudskog znanja.
Vladimir Filipović: Filozofijski rječnik.
Milan Kangrga: Racionalistička filozofija.
Branislav Petronijević: Istorija Novije filozofije.
Damir Barbarić: Živo ogledalo beskonačnog.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂