Marija Dragićević
Sjećanje na Vladu
Mračan februarski dan. Ne čini se da će donijeti nešto veliko. Kišno jutro koje ne obećava. Ipak izrodio se u nešto po čemu ću pamtiti čitavu tu godinu. Za njegov koncert saznajem sasvim slučajno i dileme nema. On je tu- u mom gradu. Jedan od najdivnijih umjetnika kome se iskreno divim. Vječiti dječak. Vidjeću konačno taj osmijeh u koji sam „zaljubljena“ čitav život. Onaj koji zrači iskrenošću i dobrotom kakva se danas rijetko sreće. Njegovom glasu se prepuštate , ispunjeni nekom posebnom radošću i toplinom, vjerujući svakoj riječi koju otpjeva. I tada znate da je to ono pravo. Jer je pjesma odjek njegove duše. Zato tako nepogrešivo i prenosi emociju koju nosi u sebi. Melodije i tekstovi čine savršen sklad. Prava (su) „djeca“ svog stvaraoca. Malo umjetnika je to uspjelo. Da se stopi sa vlastitim djelom i da postanu jedno. On je bio jedan od rijetkih. I da nisam imala sreću i privilegiju upoznati ga znala bih bez dvoumljenja da je upravo onakav kakav nam se kroz svoje stvaralaštvo prikazivao. Plemenitost, dobrota, čista umjetnost, dosljednost svom senzibilitetu uprkos svemu i svakome, sinonim za Dušu, veliku kao čitav svijet u kojoj ima mjesta za sve.
Najljepši osmijeh jugoslovenskog novog talasa stajao je nedaleko od mene. Ljubav i radost koju je te večeri podijelio sa publikom učinili su da se sve tuge i nevolje bar na neko vrijeme zaborave. To je bila njegova magija. Osjećate kao da ste izmješteni u neki drugi prostor, vrijeme, planetu. Sve ružno biva potisnuto. Ostaju samo trenuci iskonske sreće. Jer kako nas je Margita Stefanović učila „sreća je jedino što kad se deli raste.“ Samo želite da još potraje. Satima i danima. Njegova vedrina ozdravljala je duh, čineći da se osjećate posebno i ispunjeno. Kao i sve ostalo što je lijepo i vrijedno, i ovi trenuci magije su prekratko trajali, još kraće kad imate svijest o tome da ne znate da li i kada će se oni ponoviti.
Nešto u meni tjeralo me da pronađem hrabrosti i da mu priđem. Željela sam dobiti njegov autogram, mada uistinu to je bio samo izgovor kako bih uspjela razmjeniti bar nekoliko rečenica sa njim. Stajala sam u holu dvorane čekajući da se pojavi i prije nego što ga je „opkolila“ grupa novinara, uspjela sam uputiti mu par riječi, nesigurnih ali na moje iznenađenje više nego dobro primljenih.
Rekao je : „Sačekajte me, samo da završim razgovor s njima i onda ćemo na miru popričati“. Mojoj sreći i ushićenju nije bilo kraja. Bila sam spremna da čekam satima samo da ispunim svoju dječju želju, da upoznam svog omiljenog „idola“. Konačno, pomislih ozarenog lica, shvativši da je medijskoj znatiželji došao kraj. Razgovor je tekao prirodnim tokom, spontano, kao da se znamo iz nekog od prethodnih nživota. Valjda se to zove prepoznavanje sličnih senzibiliteta i duša, usudih se da pomislim.Upoznao me sa kolegama iz benda i dok sam mu pomagala u pakovanju opreme znala sam da se druženju bliži kraj. Prisutnost sreće i tuge u isto vrijeme. Od prevelike ushićenosti umalo da zaboravim na autogram. Pretjerano oduševljenje me zbunilo do te mjere da ja koja uvijek sa sobom nosim neku bilježnicu, notes, olovku, pa makar i grafitnu, sada u tašni nisama imala ništa od pomenutog. On je pronašao parče hartije na kom je ispisao :
Dragoj Mariji, za uspomeu i dugo sećanje
Vlada Divljan
Bio je to najljepši poklon za rođendan koji sam mogla poželjeti. Sreća je bila potpuna. Ipak rastanak se još nije bližio. Kad sam krenula da napuštam dvoranu, pozdravljajući se s njim i ekipom muzičara, Vlada je insistirao da im se pridružim na večeri u hotelu gdje su bili smješteni. Doživjela sam to kao veliku čast i privilegiju i nakon kraćeg ubjeđivanja prihvatila sam poziv. Tokom večere bilo mi je stalo da što više vremena iskoristim za priču sa njim a vrijeme je naprosto letjelo. Imala sam hiljadu pitanja, tema, prosto nisam znala čemu dati prioritet jer mi se u tom trenu sve činilo podjednako važno a izvjesnosti novog susreta još nije bilo. Prostor je postao oaza mira i spokoja.
U sjećanje mi navire njegova oduševljenost mojim poznavanjem poezije Miljkovića i Disa nakon čega je uslijedilo recitovanje vjerovatno jedne od njegovih omiljenih Brankovih pjesama. Ekipa je svirala klavir, pjevala, sati su brzo proticali, a on se požalio na znake umora i rastanak je bio neminovan. Ni slutila nisam da će to biti naš prvi i jedini susret. Njegove tople oči tad sam „srela“ zadnji put.
5.mart 2015.
Kišno kao i onog osmog februara 2014. kad sam ga upoznala. Tog popodneva do mene stiže vijest o Vladinoj smrti. Ne mogu da zadržim suze, ne uspijevam da dođem sebi satima. Kako, zašto, misli i pitanja preplavljuj me poput bujice.
On i smrt- nespojive kategorije. Nevjerica i tup bol , osjećaj praznine. Kao da sam izgubila nekog vrlo bliskog. Vraćam film unazad. Na njegovom licu nisam mogla prepoznati tragove bolesti. Ne takve. Energija kojom je zračio bila je nespojiva sa paklom opake bolesti. Ta energija živjeće vječno kroz njegove stihove.
Jer „on je tražio reči i mir“ , „imao samo jednu ljubav“ i „voleo nežno i do samog dna“. „Noći su mu davale moć, dok dobuje kiša u ritmu tam- tama i dok nestaje sna u igranju senki , čitao joj je A.Fadejeva“. „Čekao je neki novi dan i proleće da ga odnese.“ Sve riječi su oduvijek bile na njegovoj strani. I samo sjećanje na sate provedene s njim daje mi vjeru da još ima pravih ljudi, nade i svjetla koje vodi u budućnost.
Vlado, „čeka te tvoj Bog.“ Anđeli će slušati tvoju „nebesku temu.“
Ti
Povremeno svratiš na par sati ,ponekad i dana. Više nije ni važno. Bitno je da si TU. U poslednje vrijeme sve češće. Bilo oblačno ili vedro,sjetno ili radosno,bila noć ili dan. Ti si mjera svih stvari. Uvijek i svugdje te ima.Oko mene,u meni.. Dolaziš ,prikradaš se vješto kad ti se najmanje nadam. Nenajavljena.. Kao na straži,osluškujem da li ću čuti tvoje korake. Potpuna je tišina. Opet nisam ništa čula kao ni bezbroj puta dosad. A ti si VEĆ tu. Ustvari nisi nikad ni odlazila. U meni si,a ja se ne usuđem da zaronim dublje u sebe.Jer tamo si ti,uspavana čekaš na moj znak… A ja? Ja više i ne čekam . Znam da je samo pitanje vremena kad ću te ponovo osjetiti. Kad si blizu,dani nemaju kraja,traju čitavu vječnost. A ja se borim sa sobom i sa tobom.. Tražim načine da te otjeram,ali mi ne uspijeva. Pokušaji su uzaludni. Kao neki ustaljeni redoslijed stvari,uvijek si tu. Zavaram se da si nestala.To je ipak samo privid. Ti se privremeno povlačis,vrebaš novu priliku da me poraziš krijući se u nekom ćošku. U toj igri kraj se ne nazire.Koliko smo se puta sukobili ti i ja? Više i ne pamtim. Konačni pobjednik je i dalje nepoznat.Ovih dana to si svakako ti. Čestitam ti,jača si,uspjevaš da me slomiš. Tako malo ti je dovoljno za trijumf. Taman onoliko koliko i meni za pad. Ćutimo ,ali tvoj glas odzvanjava u meni. Govori mi kako je bilo,kako je sad,a kako je možda trebalo biti. Mirno te slušam,otvaram svoj libar i upisujem još jedan poraz. A ti se smiješiš i raduješ još jednoj POBJEDI. I tako unedogled. Kao igra svjetlosti i tame.. Čas za časom,dan za danom. Nemoćna sam da bilo šta da učinim. Ne nalazim način,strategiju kojom bih te savladala ,nadjačala .. Pa makar i na kratko.Jedno znam-ako mi to danas pođe za rukom,sjutra sigurno neće.. A ti?? Poznajem te. Ti se tome unaprijed raduješ. I potpuno te razumijem. I ja bih da sam na tvom mjestu činila isto.. Ali nikako da zamjenimo mjesta.Pada noć. Dočekujem je sa radošću. Odlutam u snove,misleći da me tu nećeš naći. Ali NE. Od tebe je nemoguće pobjeći. Nema tog tajnog kutka,skrovišta gdje bih se od tebe sakrila. Pronašla si me ponovo.Ne vidim te,ali ti su tu. Znam to i osjećam.Panta rei…
Da li ima smisla boriti se i dalje ili jednostavno treba priznati konačni poraz? Koračam ulicom,a tvoja sjena me prati u stopu. Sve si mi bliža. Osjećam nelagodu,tjeskobu.Kad ćeš konačno nestati?Baš nešto razmišljam kako bi bilo divno kad bi postojao jedan kovčežić u koji bih te stavila.Kao stare stvari spakovala na neko vrijeme..Dok ne odlučim da li da ih bacim.Da makar malo zaboravim na tebe..Sve dok jednog dana ne izgubim ključ a ti se vratiš , jer Bože moj imaš neke neraščišćene račune sa mnom. U zabludi sam. Takve kutijice nema. Nazad u realnost. Meni ne preostaje ništa drugo nego da ti priznam umijeće. Moram ti odati priznanje jer si mudra i vješta , znaš gdje sam najslabija.
A ti se slatko osmjehuješ i uživaš u mom porazu. Koraci,sjene,šapati,zaboravljene uspomene.. Sve to stane u jedan stih. Polako tonem u san..Najednom se čuje neki šum. Onako pospana,osvrćem se oko sebe,tražeći TEBE. Ali već si nestala. Više te nema. Radujem se tome..
Ali samo do nove zore.
Bilješka o autorici:
Marija Dragićević rođena je 1990. godine u Herceg Novom. Fakultet političkih nauka, smjer međunarodni odnosi, u Podgorici upisuje 2008. godine, a diplomirala je 2012. godine. Bavi se pisanjem proze i poezije, te sarađuje sa portalima Public figure i Art mozaik. Na Podgorica Art festivalu održanom 2018. godine dvije njene autorske pjesme su odabrane za predstavljanje u okviru selekcije „Literarni pločnik”.
