Značaj mirisa: od biološke činjenice do inspiracije

John William Waterhouse, Duša ruže
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Značaj mirisa: od biološke činjenice do inspiracije

Zašto nas određeni mirisi inspirišu? Zašto ih definiramo kao „omiljene“ i na taj način izdvajamo kao posebne? Odakle potiče njihova moć da nas u jednoj sekundi, naglo i iznenada, podsjete na nešto ili nekoga, određeni trenutak ili osjećaj? Odgovori se kriju u nama, u načinu funkcionisanja čula mirisa i ćelijakoje su odgovorne za „hvatanje“ i definiranje aroma sa kojima se susrećemo.

Moramo se zapitati kako bi izgledao naš svijet da se jednog jutra probudimo i shvatimo da ne možemo osjetiti miris kafe, svježeg peciva, netom oprane posteljine i sušene lavande,svega onoga što obilježava našu svakodnevnicu. To bi bio svijet lišen trodimenzionalnosti, sušena lavanda bi izgubila svoj smisao, pretvarajući se u hrpicu mrtvog cvijeća.Čini se da je to pitanje oduvijek raspirivalo ljudsku maštu, a danas se, više nego ikada, važnost i uloga ovog čula uzima zdravo za gotovo. XXI stoljeće sa sobom donosi nevjerovatan tehnološki napredak, ali i značajan odmak od čulnog doživljaja svijeta. Miris doma ivoljenih osoba, omiljenog jela, šume i narcisa iz bakinog vrta, toplog čaja i hladne limunade, budi određene emocije koje se poput karika nadovezuju jedna na drugu. Izgubiti ih, značilo bi izgubiti jedan od najbitnijih aspekata komunikacije, kontakta sa svijetom koji nas okružuje.

Zamislimo spužvicu koja kapljice tekućine što dospiju na njenu površinu automatski upija i taloži duboko u svojoj šupljikavoj strukturi – na sličan način funkcioniše i mali komadić tkivau nosnoj šupljini na kojem leže olfaktorni, tj. mirisni receptori. Zajedno sa zrakom, svaki put kada udahnemo, mirisi u vidu različitih hemijskih spojeva dolaze u kontakt sa sluznicom, površinskim slojem ove „spužvice“ koja se još naziva imirisnim poljem. Nakon toga, hemijski spojevi odlaze do posebnog dijela olfaktornog trakta koji se naziva bulbus, ili lukovica upravo zbog svog specifičnog oblika. Tu nastaju impulsi koji se putem nervnih završetaka prenose do centra u velikom mozgu gdje se stvaraju adekvatne reakcije ljudskog organizma na određeni miris.Dakle, tijelo ima vlastite načine na koje spoznaje svijet oko sebe, a sama uloga čula mirisa značajno se mijenjala kroz proces evolucije, iako je njegov centar u mozgu današnjeg čovjekavećim dijelom zadržao istu strukuru kakvu je imao u mozgu arhajskog čovjeka.

Ljudi koji boluju od hyponosmiae (oslabljene funkcije čula mirisa), ili anosmiae (potpunog gubitka čula mirisa), često razvijaju različite popratne poremećaje, kao što su gubitak apetita, anksioznost, depresija, itd. Ukoliko se gubitak ovog osjeta javi kao samostalan fenomen(ako nije simptom neke bolesti ili rezultat neke povrede), jasno je da ne vodi ka ugrožavanju samog života, ali u mnogo čemu narušava njegov kvalitet. Bez čula mirisa ni ukus hrane ne bi bio potpun. National Public Radio (USA), je na svojoj web stranici objavio intervju sa Nishom Pradhan, dvadesetjednogodišnjom djevojkom koja je rođena sa ovim problemom (kongenitalna anosmia), i dr. Bewerly Cowart iz istraživačkog centra Monnel Chemical Senses. Kako objašnjava dr. Cowart: You can still taste the basic tastes which are sweet, salty, sour, bitter, and umami or savory. What you're missing are the sort of subtle distinctions, the difference between strawberry and banana; between chocolate and vanilla.Iako nemogućnost uživanja u potpunom ukusu hrane sa sobom donosi brojne poteškoće, N. Pradhan naglašava i u prvi plan stavlja strah od samoće: ukoliko dođe do požara ili curenja plina, ona ne može reagovati na miris kao na alarm za uzbunu.

Na samom početku svog razvoja, čovjek-sakupljač ili čovjek-lovac, služio se mirisom kao osnovnom alatkom koja mu je omogućavala preživljavanje, a kada se danas govori o ulozi mirisa u ljudskom životu, obično se prvo navodi značaj industrije parfema. Kako navodi John P. McGann u svom tekstu pod nazivom Poor human olfaction is a 19th-century myth, neuroanatom Paul Broca jeu 19. stoljeću ljude definirao kao bića kojima čulo mirisa uopće nije potrebno (nonsmellers), navodeći kao argument činjenicu da se ljudski olfaktorni bulbus vremenom znatno smanjio. McGrann je pokazao kako ljudski bulbus, iako manji nego kod, npr., psa, ima skoro pa jednaku količinu nervnih završetaka, stoga razlika ne leži u samoj strukturi olfaktornog trakta, nego u načinu njegovog funkcionisanja – pas njuši više različitih mirisa jer osjeti i one koji su inkapsulirani u tekućinama.

Međutim, pitanje koje u nauci ostaje zanemareno, ili pak nedovoljno objašnjeno jeste pitanje osjećaja kojeg vezujemo za hemijske spojeve nazvane mirisima. Reakcije na njih su individualne poput otiska prsta, mirisno polje ima vlastitu memoriju, funkcioniše kao mala biblioteka koja umjesto knjiga čuva sjećanje na svemirisne čestice sa kojima smo se susreli.Dovoljan je i najsitniji čulni podražaj da iz naše svijesti „iskopa“ određeno pamćenje koje je s njim povezano i omogući mu da izroni na površinu, poput mirisa čaja od lipe i kolačića ‘madeleine’ koji pripovjedaču Proustovog romana U potrazi za izgubljenim vremenom, omogućava povratak u prošlost. Nije slučajno da su upravo mirisi često imali značajnu ulogu u različitim mitovima, predanjima i umjetničkim djelima.Miris i nektar cvijeta ambrozije je u grčkim mitovima predstavljen kao uzvišen i svet, dostupan samo bogovima i pojedinim herojima, a o njegovoj božanskoj prirodi govori i Plinije Stariji u svom djelu Naturalis Historia. U šestoj Olimpijskoj odi Pindar govori o rođenju Apolonovog sina Iona koji je na dar, odmah po rođenju, dobio mirisne ljubičice. Nebo iznad ovog prizora obavijeno je ljubičastom maglom koja kao da dolazi od samog cvijeća što stvara auru prijatnog mirisa koji obilježava Ionovo rođenje. Time je pjesnik u jedan mitski događaj utisnuo blagi miris ljubičica.

Mirisi nam omogućavaju da skrenemo sa dobro utabane staze popločane navikama, da uđemo u sferu tzv. nevoljkog pamćenja koje se uvijek javlja naglo i djeluje nezaustavljivo poput bujice, te sa sobom nosi niz različitih asocijacija. Dakle, rad mirisnog polja se ne zaustavlja na pukom razlaganju i taloženju hemijskih spojeva, a sam miris može bitno obilježiti neki događaj ili period našeg života, te iznova aktivirati sjećanje na njega.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:
J. P. McGann: Poor human olfaction is a 19th-century myth.
Pindar: Olimpijske ode.
Plinije Stariji: Naturalis Historia.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂