Umberto Eco: Estetska vizija svemira

Umberto Eco
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Estetska vizija svemira

Srednjovjekovni ljudi neprekidno govore o ljepoti svega što postoji. Ako je povijest toga razdoblja puna sjena i suprotnosti, slika svemira koja se providi iz spisa njegovih teoretičara puna je svjetlosti i optimizma. Uči Geneza da je na kraju šestoga dana Bog vidio kako je dobro sve što je učinio (1, 31), a iz knjige Mudrosti, koju je komentirao Augustin, srednjovjekovni su ljudi saznavali da je svijet stvorio Bog prema numerus, pondus i mensura: a to su kozmološke kategorije koje su, kako ćemo dalje vidjeti, estetske kategorije, osim što su manifestacije metafizičkog Bonum.

Uz biblijsku tradiciju upotpunjenu od Otaca, i klasična je tradicija sudjelovala u nastojanju da se učvrsti ta estetska vizija univerzuma. Ljepota svijeta kao odbljeska i slike idealne ljepote bila je pojam platonovskog podrijetla; a Halkidik (između III i IV. st. poslije Krista) u svom komentaru Timeju (temeljnom djelu za formiranje srednjovjekovnog čovjeka) govorio je o mundus speciosissimus generatorum… incomparabili pulchritudine (sjajnom svijetu stvorenih bića… neprispodobive ljepote), prenoseći u biti glas zaključka Platonova dijaloga (koji uostalom po nepotpunom komentaru srednji vijek nije mogao upoznati):

Jer ovaj svijet, primajući smrtna i besmrtna živa bića i bivajući ih pun, postao je vidljivo živo biće, koje prima u se sve vidljive stvari, i on je slika umom spoznatljivoga, osjetilnog boga, najveće, najbolje i najljepše, najsavršenije ovo nebo jedno i jednorođeno.

A Ciceron u De natura deorum potvrđuje: Nihil omnium rerum melius est mun-do, nihil pulchrius est, ništa od svega nije bolje od svijeta, i ništa ljepše.

Sve te tvrdnje prevode se, međutim, u intelektualnom ozračju srednjega vijeka mnogo zanesenijim riječima, bilo na temelju prirodne kršćanske sastavnice s ljubavlju prihvaćenog božjeg djela, bilo neoplatonovske sastavnice. Obje se najsugestivnije združuju u De divinis nominibus Pseudo-Dionizija Areopagite. Tu se svemir pojavljuje kao neiscrpno zračenje ljepote, veličanstveno očitovanje raspršivosti prvobitne ljepote, zasljepljujući slap sjaja:

Supersubstantiale vero pulchrum pulchritudo quidem dicitur propter traditam ab ipso omnibus existentibus juxta proprietatem uniuscujusque pulchritudinem; et si-cut universorum consonantiae et claritatis causa, ad similitudinem luminis cum fulgore immitens universis pulchrificae fontani radii ipsius traditione et sicut omnia ad seipsum vocans unde et càllos dicitur, et sicut tota in totis congregans.

Nadnaravno Lijepo zove se Ljepota zbog ljepote koja je od njega darovana svim bićima prema vlastitosti svakoga od njih; ono, kao uzrok sklada i sjaja svih stvari, baca na sve, s bljeskom, poput svjetlosti, vlastitim razdavanjem izvorne zrake koje sve čine lijepim, zove sve stvari k sebi – zbog čega se upravo i zove Ljepota – i sve u svemu sabire.

(De divinis nominibus IV, 7, 135.)

Niti jedan komentator tog autora ne može izbjeći čaru te vizije koja prirodnom i spontanom osjećaju srednjovjekovne duše daje teološko dostojanstvo.

Škot Eriugena razradit će shvaćanje kozmosa kao otkrića Boga i njegove neizrecive ljepote putem idealnih i tjelesnih ljepota, opširno raspravljajući o krasoti sveukupnog stvaranja, sličnih i različnih stvari, o skladu rodova i oblika, o različitim redovima supstancijalnih i akcidentalnih uzroka sklopljenih u čudesno jedinstvo (De divisione naturae). I nema srednjovjekovnog autora da se ne bi vratio na tu temu polifonije svijeta koja često, uz filozofsku konstataciju iskazanu kontroliranim riječima, navodi na usklik zanosnog divljenja.

Cum inspexeris decorem et magnificentiam universi… invenies… ipsumque univer-sum esse velut canticum pulcherrimum… caeteras vero creaturas pro varietate… mira concordia consonantes, concentum mirae jucunditatis efficere.

Kad pogledaš krasotu i veličanstvo svemira… vidjet ćeš da je… sam svemir sličan najljepšoj pjesmi… a da se druga stvorenja raznolikošću… slažu u čudesnu skladu, i tvore suglasje predivne radosti.

(Guillaume d’Auvergne, De anima.)

Da se u filozofskijim terminima odredi ta estetska vizija svemira bile su razrađene brojne kategorije, sve proizašle iz mudrosnog trojstva: iz numerus, pondus i mensura izvedeni su modus, forma i ordo, substantia, species i virtus, quod constat, quod congruit i quod discernit i tako dalje. Ipak je uvijek bila riječ o neusklađenim izrazima što su se redovito rabili bilo da odrede ljepotu, bilo dobrotu stvari, kao što se na primjer vidi iz ove tvrdnje Vilima iz Auxerrea:

Idem est in ea (substantia) ejus bonitas et ejus pulchritudo… Penes haec tria (species, numerus, ordo), est rei pulchritudo, penes quae dicit Augustinus consistere bonita-tem rei.

U supstanciji se izjednačuju njezina dobrota i ljepota… Ovo troje (lik, broj, red) ljepota je stvari, u tome se, kako kaže Augustin, sastoji dobrota stvari.

(Summa aurea, Paris 1500.)

U stanovitoj točki dozrijevanja skolastika osjeća potrebu da sistematizira te kategorije i da napokon s filozofskom strogošću odredi onu estetičku vrijednost kozmosa koja je tako raširena a ipak tako neodređena, puna pjesničkih metafora.

Izvor: Umberto Eco, Umjetnost i ljepota u Srednjovjekovoj estetici
Prevela: Željka Čorak

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂