Slaven Paća Grbavac
Nesretna pjesma
Ne želim se više čovjekom zvati
I čovjek biti
Dosadilo mi je
Hoću se pretvotiti u vinovu lozu
Želim biti trs vinove loze
Stablo
Drvo
I ne bih u vinograd
Dosta mi je redova, i žice
Gužve
Dosta mi je
Želim neko mirno mjesto
Na osami
Na južnoj padini, visoko
I da se more vidi
Htio bih između dva kamena
Malo crvenice zemlje
Stručak kadulje da mi korov bude
I kišu u srpnju
(kažu da je spasonosna)
I da me ne obrezuju škarama
Udove da mi ne diraju
Ruke da mi ostave
I ne želim biti neka sorta
Bezimen bih bio
Dosta mi je imena, rasa, i nacija
Želim biti loza kamena
Bez pedigrea, i mudrosti agronoma
Hoću slobodu
I da me slučajno niste tretirali
Zabranjujem vam liječiti me
Želim umrijeti kao drvo
Od prirodne bolesti
Mrzim infarkte, i srčane, i moždane
Rakova mi je dosta, svih vrsta
(osim onih na crvenu buzaru)
I melanoma, pjega sunčevih
Dosta mi je šećernih bolesti
Pretilosti
Anoreksije
I ove očite depresije
Dosta mi je ljudi
Bijelih kava
Duplih pelinkovaca
Osloboditelja
Što me svakodnevno potkradaju
Ratova što nikad ne završavaju
Veterana što od njih žive (dobro)
I mira, što ne miruje
Dosta mi je
I ljudi da ne dođu, na mjesto gdje rastem
Možda tek jež, noću, da šušne
Sova s mene da se zlokobno oglasi
I ptice da me poseru
Samo, neka bude bez ljudi
A ako Ti slučajno naiđeš
Sa dugačkim suvonjavim prstima
I malim grudima
Pretvaraj se da nisi žena
Prešuti sve ono
Što godinama šutimo
Pomiluj mi trs
I pusti me da umrem
Da umrem kao drvo
Puno je dostojanstvenije
Nego živjeti kao čovjek
Sve što bih volio
Volio bih vidjeti rijeku Zambezi.
Tamo na jugu Afrike.
Htio bih gledati sumiraj dana, dok dijete u majčinom naručju zagriza sisu s ogromnom bradavicom.
I biserno blaženi osmijeh mlade crnkinje.
Volio bih vidjeti, kako mu se mlijeko materino cijedi niz crne obraze.
A ono poput teleta, udara malenim čelom u nabreklu dojku, i išće život.
Volio bih vidjeti Baobab.
Tamo u srcu Afrike.
Htio bih osjetiti njegovu samoću.
Volio bih vladati krajobrazom, poput njega.
Biti tako ogroman, moćan, i usamljen.
Volio bih biti bliže suncu.
Volio bih vidjeti Kubu.
Meksiko.
Volio bih omirisati revoluciju.
Htio bih opsovati majku Che Guevara-i.
(on je trebao ljude liječiti, a ne započinjati ratove, ili ih završavati, sasvim svejedno)
Volio bih varati žene, kao Diego Rivera.
I vidjeti Kolumbiju, koja blijeda izdiše pod heroinskim kartelima.
Volio bih otići u podnožje Kilimanjara.
Razapeti šator, i gledati mu snježne vrhove.
Misli njima zalediti.
Bijeloj se smrti predati.
Htio bih se napiti s Hemingvay-em.
Pokušati ga odgovoriti od samoubojstva.
Htio bih mu reći da su ratovi sranje.
Uvjeriti ga da književnost i oružje ne idu zajedno.
Bude li uporan. (u svojim ratovanjima)
Htio bih mu pomoći, onu dvocijevku, namjestiti pod bradu.
Volio bih vidjeti i svoju Neretvu.
Mirnu.
Spokojnu.
Oslobođenu naših mržnji i zabluda.
Htio bih je vidjeti zelenu.
Onako zelenu, kakva samo Neretva može biti.
Zaljubljeno zelenu.
A najviše na svijetu, volio bih vidjeti tebe.
Pokušati te prepoznati.
Provući ti prste kroz kosu, opipati ti tjeme.
(znam li još uvijek tu malenu lubanju?)
Dodirnuti ti zgužvanu kožu ispod vrata.
Staviti ti kažiprst na usta.
I reći: Šuti!
Gledati te zbunjenu i uznamirenu.
Plahu.
Oči ti ljubiti.
Volio bih.
S.P.G.
(kad petak preraste u subotu, a tebi se ne spava. pa onda čudinjaš.)
Bilješka o autoru:
Slaven Paća Grbavac, rođen u Ljubuškom 21. 03. 1967. One godine kada se prvi put hodalo po Mjesecu, i kada je otac kupio prvi tv crno bijeli prijemnik, koji mi godinama bijaše poput brata blizanca. Školovao se u Ljubuškom i Zemunu. Vojskovao u Zadru i Doboju. Devedesetih bio prisiljen ratovati. Nikad prestao vjerovati da su ljudi dobri, samo ih treba učiti voljeti od rođenja. Pisao poeziju iz ljubavi. Zbog ljubavi živio. Ljubav darivao i ljubav primao. Nikad od nje odustao.
