Obrazovanje (ni)je zabava

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Obrazovanje (ni)je zabava

Zamislimo salu za seciranje gdje gosti tematske zabave, odjeveni u bijele mantile, sa hirurškim maskama na licu i lažnom učtivošću u džepu, raspravljaju o binarnim opozicijama, o vijugavim puteljcima uma, o kišobranu i šivaćoj mašini na stolu za seciranje. (Comte de Lautremont: Moldoror and Poems: …or, again, as the unpredictability of muscular movement in sores in the soft part of the posterior cervical region; or, rather, as the perpetual motion rat-trap which is always reset by the trapped animal and which can go on catching rodents indefinitely and workseven when it is hidden under straw; and, above all, as the chance juxtaposition of a sewing machine and an umbrella on a dissecting table!) Ovaj primjer susreta neočekivanih i, na prvi pogled, potpuno nespojivih predmeta, kojeg navodi Comte de Lautremont u svom djelu Moldoror and Poems, može nam poslužiti kao nit vodilja za razumijevanje aktivnog učestvovanja u pronalaženju značenja i veze između tradicionalno nespojivih pojmova kao što su obrazovanje i zabava. Zamislimo hladnu prostoriju ogoljenih zidova, u kojoj se tako precizno odvaja živo od neživog, tačno odgovoreno pitanje odonog preskočenog, ili odgovorenog uz malu pomoć publike. Zamislimo znanje kao prastari novčić,površine izlizane tragovima ljudskih prstiju: uz zvižduke se novčić prebacuje iz džepa u  džep, dok ne dospije u novčarku onoga koji u rukama drži nož za seciranje. Sada zamislimo Znanje kao neko biće koje može poprimiti različite oblike, koje sjeda u ćošak hladne sale i gleda, požudno udiše miris razloženog pitanja. To biće je u isto vrijeme prisutno na svimstranama svijeta, stoga može, različitim intenzitetom, doticati i onoga koji secira, i nož za seciranje, i prastari novčić, i novčarku, i zvižduk.

Za razumijevanje samog odnosa između obrazovanja i zabave potrebno je postaviti nekoliko pitanja koja će rasvijetliti dvije krajnosti koje se javljaju prilikom promatranja ovog problema.Prije svega, tu su pitanja: Zar učenje nečega novog nije zabavno? Zarnisu najljepše i najupečatljivije uspomene iz školske klupeupravo sjećanja na one časove koji su bili prožeti zabavom, radom u grupama, zadacima koji bude natjecateljski duh. Međutim, ovdje moramo postaviti pitanje šta se dešava onda kada znanje i učenje dođe u drugi plan ili potpuno ustupi mjesto zabavi. Dakle, potrebno je sagledati pozitivne i negativne aspekte predstavljanja obrazovanja kao zabave, a istovremeno osvijestiti sve pozitivne i negativne efekte stvaranja snažnog jaza između ove dvije kategorije. Kao što je za razumijevanje, tj. pronalaženje i aktivno sudjelovanje u stvaranju konteksta, okvira u kojem se šivaća mašina i kišobran mogu naći na stolu za seciranje, tako je i za razumijevanje odnosa obrazovanja i zabave potrebno u obzir uzeti kontekst. Kada se zabava koristi kao sredstvo za razbijanje monotonije, stvaranje želje za učenjem i efikasnijim savladavanjem gradiva, onda je potpuno jasno da ona tu funkcioniše kao jedan od elemenata obrazovnog sistema. Na taj način obrazovni sistem pokazuje svoju fleksibilnost. Međutim, problem nastaje onda kada zabava postane prioritet, kada nije adekvatno dovedena u vezu sa učenjem. Tada njena priroda prevazilazi okvireobrazovanja iprelazi u sferu igre koja razbija granicu koju obrazovni sistem uspostavlja između učenika i učitelja.

U svojoj knjizi Teorija neobrazovanosti K. P. Liesmann objašnjava mehanizam i način funkcioniranja kvizova i javnih testova znanja sa milionskim auditorijumom, kao i milionskom zaradom, te govori o tome šta se dešava sa obrazovanjem u društvu koje je definirano kao „društvo znanja“. Pitanje „Tko želi biti milijunaš?“, uz odgovarajuće svjetlosne, grafičke i zvučne efekte odzvanja kao zlokobni hor i poput parazita nastanjuje svaku pulsirajuću membranu ljudskog tijela čija osjetila su pobuđena željom za davanjem tačnog odgovora. Jedan od problema kojeg ovdje možemo prepoznati ogleda se u pitanju da li je tu došlo do potpune transformacije želje za znanjem u želju za novcem, igrom i zabavom. Jasno je da se kvizovi kao što je ovaj o kojem govori Leismann potpuno uklapaju u okvire kapitalističkog društva gdje i korisni predmeti i korisna energija i vještina, kako navodi Erich Fromm, dobivaju etiketu robe, pa se razmjenjuju bez upotrebe sile ili prevare, a po uvjetima tržišta.

Neonski kostur sale za seciranje,zrak ispunjen mirisom dezinficijensa prijeti da će pući na pola, kao nagriženi mozak na kojem se može vidjeti gusta mreža kapilara što poput korijenja neke sušom izmučene biljke požudno sisaju vodu iz cijevi zabave. Tu znanje funkcioniše kao dio masovne produkcije zabave, kao roba. Čovjek vođen logikom kapitalizma staje iznad globusa sa skalpelom u ruci i secira, anatomski precizno, skida sloj po sloj, ovojnicu po ovojnicu zemaljske kugle, koje onda uredno pakuje u ambalaže spremne za prodaju. Bestijarij najrazličitijih pitanja bačenih u isti džak na prvi pogled potpuno odgovara sintagmi „društvo znanja“. Međutim, Leismann upozorava da je načelo slučajnosti to što u jednom takvom svijetu djeluje poput zasljepljujuće magle koja nam onemogućava da spoznamo razliku između obrazovanja koje može biti zabavno i zabave koja se koristi obrazovanjem kao marketinškim trikom,gdje obrazovanje može biti sve, ali obrazovanje već odavno više nije sve.

Niče navodi kako se nauka ne može razumjeti u okvirima nauke, ona mora biti postavljena na tlo umjetnosti da bi se spoznalo ono što Niče naziva problemom nauke. Kada se Goetheov Faust promatra sa stanovišta kvizova, testova znanja, onda on predstavlja jedno od mogućihpitanja iz polja književnosti. Čovjek koji znanje tretira isključivo kao zabavu, kao jedno od sredstava za uspješno funkcioniranje kupoprodajnih ugovora, svoju pažnju će zaustaviti na datumima autorovog rođenja i smrti, spisku likova i krutom prikazu radnje. S druge strane stoji čovjek koji znanje ne promatra kao sredstvo, materijal za trgovinu, iako u njemu može pronaći zadovoljstvo. Takav čovjek shvata da Faustu nedostaje mrva onog znanja kakvo pruža Mefisto, ali istovremeno shvata da taj put vodi ka površnom poznavanju svijeta, gdje je imperativ zabava. Kada se znanje pretvori u robu koja se prodaje na tržištu zabave, onda nastaje put ka neobrazovanosti, masovnom miješanju relevantnih spoznaja i onih par namapet naučenih pitanja koje postavljaju križaljke iz dnevnih novina.

Kada smo zamislili Znanje kao biće koje može poprimiti različite oblike i biti istovremeno prisutno na svim stranama svijeta, onda smo pristali na činjenicu da to biće može biti razigrano i zabavno, ali to ne znači da ono postaje Zabava. Onda kada dođe do miješanja granica između ove dvije kategorije nastaje problem koji vodi do razvijanja nemogućnosti njihovog razlikovanja. U skladu sa time, potrebno je održavati ravnotežu koja će Znanju pružiti priliku da pokaže svoju zabavnu stranu, a istovremeno zaustaviti njegovu transformaciju u robu na tržištu Zabave.

Autorka: Zerina Kulović

Upute na tekst:

Comte de Lautremont: Moldoror and Poems.
K. P. Liesmann: Teorija neobrazovanosti.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂