Aleksa Šantić rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar. Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Heinrich Heine koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola. Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.
Čežnja
Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…
U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijo se ti'o.
U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada
Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.
No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć sjajna, ko da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.
Emina
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
— Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa kô zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
Pod jorgovanom
“Ko ti, šćeri, pokida đerdane?
Ko ti prosu biser i merdžane?”
“Jutros rano ja u baštu, mati,
Odoh prve jorgovane brati,
Za đerdan mi zape rosna grana,
Pa se prosu ispod jorgovana…”
“A što su ti mutne oči tako?
Kô da nisi spavala nikako?”
“Negdje slavuj pjevaše sa grane,
Pa ga slušah sve do zore rane.”
“Moja šćeri, moja tugo, jao,
A ko Ti je njedra raskopčao?”
“Ne karaj me, ne ljuti se na me,
Puce, majko, popucale same…”
Ej konjicu
Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo,
Gdje je doba ono, gdje su dani oni
Kad je srce puno rahatluka bilo?!
Kao laki vjetar što oblake goni,
Nosio si dugo svoga gospodara
Jutrom i večerom kad se sunce kloni…
Svud sam brao đule i grozde behara,
Mojoj sreći nigdje ravne bilo nije —
Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!
Znaš li čase one?… pozno sunce grije,
Vrhovi munara kao vatra gore,
A svuda iz bašte miris đula vije.
Mi se povraćamo iz lova, iz gore,
A ona na demir-pendžerima stoji
Ljepša od večeri i od sabah-zore…
Na me čeka… Gleda, i časove broji
Kad ću proći… A ja, kad bih blizu bio,
Slao bih joj pozdrav kuburlija svoji'…
A ona s pendžera đul i behar mio
Prosula bi hitro, i kô snijeg na me
Pahuljice meke padale su ti'o,
Kao da su sevdah ćutile i same…
O, kako je onda puno sunca bilo!…
A sad?… Svuda mutni oblaci i tame…
Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo!…
Dunjalučar 