David Hume: Praktična i teorijska filozofija

David Hume (1711. – 1776.)
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
David Hume: Praktična i teorijska filozofija

David Hume svoje djelo Istraživanje o ljudskom razumu, započinje tvrdnjom da je se znanošću o ljudskoj prirodi moguće baviti na dva načina, od kojih svaki od njih ima svoje prednosti,. Hume pravi razliku između teorijske i praktične filozofije, te određuje vrijednosti i jedne i druge. Prema riječima Humea, praktična filozofija je lakša, potpunija, i po svojoj prirodi je bliža običnom razumu i praktičnom ljudskom životu. Za ovu vrstu filozofije, Hume u prvom odjeljku svoje knjige kaže sljedeće: Sigurno je da će većini ljudi lagana i očigledna filozofija uvijek biti milija od tačne i teško razumljive, i da će mnogi je preporučivati, ne samo kao ugodniju, nego i kao korisniju od druge. Prva vrsta filozofije koju Hume određuje kao praktična filozofija, promatra čovjeka kao da je on prvenstveno stvoren i predodređen za djelovanje. Shodno filozofskoj tradiciji gdje se vrlini pridaje najveća vrijednost, ova vrsta filozofa, vrlinu predstavlja najprijatnijim bojama na takav način da se dopadne mašti, i da se kod ljudi pobudi naklonost. Ova vrsta filozofa naglašava razliku između poroka i vrline, te na taj način pobuđuju naše osjećaje da izaberemo ispravnost i istinsku čast čime oni smatraju da su postigli konačnu svrhu svojih napora.

Druga vrsta filozofije, koju Hume određuje kao teorijska filozofija, čovjeka razmatra više kao razumsko, nego kao djelatno biće. Za nju Hume u svojoj knjizi kazuje da ona više nastoj da formira njegov razum negoli da oplemenjuje njegovo vladanje. Razmišljanja ovakvih filozofa se običnom čitaocu čine apstraktna i nerazumljiva, oni teže za priznanjem učenih i mudrih ljudi, i smatraju da su dovoljno nagrađeni za svoj trud ako mogu otkriti neke skrivene istine koje bi mogle doprinijeti znanju i razvoju budućih generacija.

Kao što je već kazano praktična filozofija će većini ljudi biti milija od teorijske filozofije, te će je mnogi preporučivati, i to ne samo kao ugodnu, neko i kao korisniju od Teorijske filozofije. Praktična filozofija će nadalje smatra Hume, na lakši način prodirati u svakodnevan život, budući da su predmet njena bavljenja principi koji pokreću ljude, i na taj način ih dovodi bliže uzoru savršenstva koji prikazuje. Teorijska filozofija sa druge strane, koja se temelji na načinu mišljenja kojim se ne postiže nikakvo djelovanje. Djelovanje u njenom slučaju nestaje čim filozof izađe na svjetlo dana. Praktična filozofija je stekla najtrajniju slavu, dok su filozofi teorijske filozofije uživali jedino trenutačan ugled, i to zahvaljujući neznanju vlastitog vremena. Ovakav filozof je ličnost koja i nije baš omiljena u svijetu, jer su ljudi mišljenja da on malo doprinosi koristi ili zadovoljstvu društva. Ovakav filozof živi daleko od veze sa ljudima, zaposlen oko principa i ideja koje su jednako daleko od onoga što ti ljudi mogu shvatiti. Suprotnost ovakvom filozofu je čista neznalica, koja u vremenu kada nauka napreduje i cvijeta ne osjeća nikakvo zadovoljstvo u nauci. Savršena ličnost se nalazi između ove dvije krajnosti, da vlada jednakim sposobnostima i ukusu za knjige, a da u poslovima sačuva čestitost i tačnost koji proizilaze iz ispravne filozofije.

Hume čovjeka definira kao razumsko, društveno i djelatno biće. Kao razumsko biće, čovjek od znanosti prima svoju pravu hranu, a granice ljudskog razuma su uske, i u tom smislu čovjek se može nadati tek malom zadovoljenju i po opsegu i u pogledu sigurnosti znanja koje stječe. U istoj mjeri u kojoj je čovjek razumsko biće, čovjek je i društveno biće, ali on ne može uvije uživati u ugodnom i zabavnom društvu, niti osjećati uvijek želju za njim. Čovjek je također i djelatno biće, i shodno ljudskim potrebama, čovjek se mora podvrgnuti poslovima i zanimanju. Ispostavlja se da je prirodno da čovjek vodi mješovit način života i da se on kao takav ispostavlja kao najprikladniji za ljudski rod. Shodno ovakvom mjeovitom načinu života, moglo bi se reći da bi ispravno bilo odati se strasti za znanošću, ali da ona bude čovječanska, i takva da da se može neposredno povezati s djelovanjem i društvom. Stoga Hme zaključuje: Budi filozof, ali usred čitave svoje filozofije ostani čovjek.

U nastavku teksta prvog odjeljka svoje knjige Hume govori u odbranu teško razumljive teorijsjke filozofije. Naime, iz teorijske filozofije proističe jedna značajna prednost, a to je njena korisnost za praktičnu filozofiju. Bez teorijske filozofije, praktična filozofija nikada ne bi mogla postići potrean stupanj tačnosti u osjećanjima, poukama i dokazivanju, kao i u praktičnom djelovanju čovjeka. Ove svoje teze, Hume razjašnjava primjerima književnosti i slikarstva. Anatom sa jedne strane bi se mogao poistovjetiti sa teoorijskim filozofom. On oku pruža najodvratnije i najneprijatnije slike za oko, ali njegova je znanost korisna slikaru ili piscu kada prikazuje Veneru ili Helenu. Slikar ili pisac upotrebljavajući boje / riječi, prikazuje i daje najdražesniji i najprivlačniji izgled svojim likovima, anatom sa druge strane mora posvetiti pažnju unutrašnjoj strukturi ljudskog tijela. Zakljčno, tačnost potpomaže ljepoti, a ispravno zaklučivanje finim osjećajima. Uzaludno bi bilo da jednu od ove dvije vrste filozofija uzvisimo na način da drugu omalovažimo.

Teorijskoj filozofiji se prigovara pored tog da je teška i zamorna, i to da je stalan izvor nesigurnosti i zabluda, i da nastaje iz besplodnih ljudskih napora i ljudske taštine koja bi htjela prorijet u predmete potpuno nepristupačne ljudskom razumu. Hume traga za pravim predmetom ljudskog proučavanja, a koji neće prelaziti preko granica razuma. Jedini način da se znanost oslobodi teško razumljivih pitanja jeste da se ozbiljno ispita priroda ljudskog razuma; da se analizom njegovih moći i sposobnosti dokaže da nikako nije sposoban za tako daleke i teško razumljive predmete. Jedini pravi lijek da se izađe iz zamršenosti teorijske filozofije i metafizike, jeste tačno i ispravno zaljučivanje. Ako su ova razmišljanja o ljudskoj prirodi apstraktna i teško shvatljiva, to ne znači da se može zaključiti da su i pogrešna. Ta razmatranja o ljudskoj prirodi nisu nimalo lagan posao, i najpodesnije bi bilo kazuje Hume, kada bi se ukinule granice između dvije filozofije, te ih spojili sa ciljem postizanja jasnih i istinitih dokaza. Hume svoje izlaganje završava zaključkom da je teško razumljiva filozofija dosad služila kao sklonište predrasuda i zaklon apsurdu i zabludi.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

David Hume: Istraživanje o ljudskom razumu.
Branislav Petronijević: Istorija novije filozofije.
Gajo Petrović: Engleska empiristička filozofija.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂