Michel de Montaigne: O ljudskoj sreći valja suditi samo poslije smrti

Uvijek valja pričekati zadnji dan čovjeka i nitko ne može tvrditi da je sretan prije svoje smrti i sahrane.
– Ovidije, Metamorfoze

Michel de Montaigne (1533. – 1592.)
Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Michel de Montaigne: O ljudskoj sreći valja suditi samo poslije smrti

I djeca već znaju priču o kralju Krezu, koja se odnosi na ovo. On je, zarobljen od Kira i osuđen na smrt, u trenutku samog izvršenja presude, uzviknuo: O Solone, Solone! Kad su to kazali Kiru i kad ga je ovaj pozvao, da mu objasni, što to znači, Krez mu reče, da, s obzirom na njega, provjeri istinitost i mudrost nekadašnje Solonove opomene: da se nijedan čovjek, kako se god na njega sudbina osmjehivala, ne može nazvati sretnim, sve dok ne prođe i posljedni dan njegova života. Jer takva je neizvjesnost i tolika je promjenljivost ljudskih stvari, da se i najlakšim pokretom izmjene u nešto sasvim suprotno.

Agezilaj je odgovorio nekome, koji mu reče, da je perzijski kralj vrlo sretan, što tako mlad dolazi na čelo tako moćne i silne države: Da, no ni Prijam u tim godinama nije bio nesretan.

Tako su makedonski kraljevi, nasljednici onog velikog Aleksandra bili kasnije stolari i prepisivači u RImu, tirani iz Sicilije – sitničari u Korinut. Od osvajača čitave polovine svijeta i zapovjednika tolikih silnih vojski mnogi su spali na to, da postanu bijedan kandidat za odrpanog službenika kod nekog kralja u Egiptu; toliko je vrijedilo produženje života za pet ili šest mjeseci onom velikom Pompeju. A u vrijeme naših predaka, vidio se ona Ludvik Sforza, deseti vojvoda od Milana, od koga je tako dugo drhtala cijela Italija, kako umire kao najbjedniji zarobljenik; a najgore je od svega da je on tako živio i proveo punih deset godina. Zar nije najljepša kraljica, udovica najvećeg i najmoćnijeg kralja u kršćanstvu umrla od ruke krvnika. Odvratna i barbarska okrutnost! A takvih primjera ima na tisuće. Čini se, da isto onako, kao što se bure i oluje ustremljuju na visinu i gordost najviših vrhova naših gradnji, i negdje gore postoje duhovi, koji zavide ovim našim veličinama dolje na zemlji.

Doista je istina, da se neka potajna sila igra ljudskim stavrima, zabavljajući se time što lomi konzulske sjekire i što baca pod noge i pazi gordost konzulskih snopova.

Čini se da sudbina često, kako bi pokazala svoju svemoć, bira baš posljednji dan našeg života i za tren obara, ono što je gradila dugi niz godina, da bi nas time prisilila da uzvikujemo kao Laberius: Ah, živio sam jedan dan suviše.

Može se, dakle, prihvatiti kao vrlo umjesna ona mudra Solonova opomena. No budući da je Solon bio filozof, za koga milost i nemilost sudbine ne znači sreću, a veličina su i moć slučajne i potpuno indiferentne kvalitet, to smatram vrlo vjerojatnim, da je ciljao malo dalje i htio onima zapravo reći, da čak i ona sreća našeg života, koja je zavisna od mirnoće i zadovoljstva nekog sjajnog duha i od riješenosti već sređene duše, ne treba da se pripiše ni jednom čovjeku sve dok ne odigra i posljednji čin svoje komedije, posljednji i nesumnjivo najteži čin. Pri svemu se ostalom može nositi maska; ili su to lijepe filozofske riječi samo da takvi izgledamo, ili nas pak sudbina bitno ne dira i daje nam mogućnosti da održimo miran izgled. No, u ovoj zadnoj ulozi smrti i zadnjoj ulozi nas samih, ne može se čovjek pretvarati i tada se upravo mora pokazati što ima čisto i dobra na dnu lonca.

To je na koncu, kada nam iskrene riječi izađu iz dna srca, pada maska ostaje samo realnost.

Evo zašto valja čekati svoj posljednji trenutak, evo zašto valja u ovom posljednjem ljudskom pothvatu opipati i okušati sve ostale postupke našeg života. To je glavni, to je sudbonosni dan, taj je dan sudac sviju drugih dana, taje je dan, kao što reče jedan od Starih, onaj, koji treba da presudi sve moje prijašnje godine. Ostavljam smrti da kuša sva moja proučavanja. Tako ćemo vidjeti da li mi govor izvire iz usta ili iz srca.

Vidio sam mnoge, kako su svojom smrću ostavili lijep ili zao glas o svom životu. Scipion, Pompejev tast, kad je umirao lijepom srmću, obukao je u lijepo sve ružno mišljenje, koje se dotle imalo o njemu. Epaminonda, upitan, koga od trojice najviše cijeni – da li Kabrijasa, ili Ifikratesa ili pak samog sebe, odgovorio je: Valja počekati i vidjeti nas kako umiremo prije no što bi se to pitanje moglo riješiti.

Zaista, mnogo gube oni, koji ostaju bez časti i veličine na svom svršetku. Bog ih želi onakve, kako mu se sviđa. No u moje su vrijeme tri najodvratnije osobe, koje samo poznavao u svoj njihovoj nakaznosti i podlosti, imale ispravnu smrt, a sve okolnosti bile su upravo savršene.

Ima čestitih i sretnih smrti. Ja sam vidio kako smrt presijeca nit svakog napredovanja i cvat rasta, nekim tako svečanim završetkom, da po mome mišljenju ljudske ambiciozne i smjele namjere nisu mogle biti tako uzvišene, kao što je njihovo prekidanje. Čovjek je tako došao, kamo je želio stići s više veličine i slave no što se sam mogao nadati i željeti.

On je svojim padom prežalio moć i veličinu, do koje želio doći svojim usponom. Kad prosuđujem život drugoga, uvijek gledam, kako se vladao s obzirom na kraj; i osnovno mi je, da se vladao dobro, to jest mirno i bez uzbuđenja.

Prijevod: Danko Grlić

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂