Maksim Gorki: Pjesma o sokolu, I dio

Maksim Gorki: Pjesma o sokolu
I dio

Ogromno more, dišući lijeno tu uz obalu – usulo je i nepomično je u daljini oblivenoj plavičastim sjajem mjeseca. Nježno i srebrnasto, slilo se tamo sa modrim južnim nebom, i tvrdo spava, odražujući u sebi prozračno tkane nepomičnih paperjastih oblaka koji zaklanjaju zlatne šare zvijezda. Čini se da se nebo nadnosi sve niže nad more, želeći da dozna o čemu to šapuću nestašni talasi što sneno klize obalom.

Brda, obrasla drvećem što ga je sjeveroistočnjak fantastično izvio, ustremila su oštrim zamasima svoje vrhove u plavu pustinju nad sobom, i njine oštre ivice zaoblile su se pod plaštom tople i nježne magle južne noći.

Brda su ozbiljno zamišljena. Sa njih padaju crne sjenke na raskošne zelenkaste grebene talasa i zaogrću ih, kao da žele da zaustave taj jedini pokret i da zagluše vječiti pljusak vode i uzdahe pjene, – sve zvuke koji remete tajanstvenu tišinu što se prostrla unaokolo zajedno sa plavičastim srebrom mjeseca koji se krije iza planinskih vrhova.

– A – Allahu – ekber! – tiho uzdiše Nadir Rahim Ogli, stari krimski čobanin, visok, sijed, opaljen južnim suncem, suv i mudar starac.

Nas dvojica ležimo na pijesku kraj ogromnog kamena što se otrgao od rodne gore, pokrivenog sjenkom, obraslog mahovinom, kraj tužnog, sumornog kamena. Sa strane okrenute moru talasi su nagomilali na njemu mulj i vodeno bilje, i zastrt time kamen izgleda kao da je privezan uz usku pješčanu prigu koja odvaja more od brda. Plamen naše vatre osvjetljava ga sa strane okrenutu brdu i podrhtava, a po starom kamenu, izbrazdanom gustom mrežom dubokih pukotina, prolijeću sjenke.

Rahim i ja kuvamo čorbu od tek ulovljenih riba i obojica smo u onom raspoloženju kad sve izgleda sablasno, oduhovljeno, kad čovjek lako zagleda u sebe, kad je u srcu tako čisto, lako, i nema drugih želja osim želje za maštanjem.

More se ulaguje obali, i talasi zvuče tako umiljato kao da mole da se ogriju uz vatru. Ponekad se u opštoj harmoniji šumova čuje neki povišen i nestašan ton – to nam se neki smjeli talas prikrao bliže.

Rahim leži grudima okrenut prema pijesku, glavom okrenut moru, i zampljeno gleda u nejasnu daljinu, odupirući se laktovima i položivši glavu na dlanove. Čupava ovčija šubara spala mu je na potiljak, i s mora bije svježi dah u njegovo visoko čelo, sve izbrazdano sitnim borama. On filozofira, ne obazirući se da li ga ja slušam, kao da razgovara s morem.

– Čovjek vjera Bogu ide u raj. A onaj koji ne služi Bogu i proroku? Možda je on – evo u ovoj pjeni… A one srebrbnaste mrlje po vodi, možda je i to on… Ko zna?

Tamo, nedogledno, silno more postaje svjetlije, tu i tamo niču nemarno rasute svijetle pjege mjesečine. Mjesec se već pojavio iza čupavih planinskih vrhova, i sad zamišljeno sipa svoju svjetlost na more koje mu tiho uzdiše ususret, na obalu i kamen kraj koga mi ležimo.

– Rahime! … pričaj mi neku priču… – molim ja starca.

– Zašto? – upita Rahim, ne osvrčući se na me.

– Pa tako. Volim tvoje riječi.

– Sve sam ti već ispričao…

To on hoće da ga molim. I ja molim.

Hoćeš da ti kazujem pjesmu? – pristaje Rahim.

Hoću da čujem staru pjesmu. Sjetnim recitativom, nastojeći da sačuva osobenu melodiju pjesme, on priča.


Prijevod: M. Čehova i V. Stojić

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂