Friedrich Nietzsche: “Rođenje tragedije iz duha muzike”

Edvard Munch, Friedrich Nietzsche, 1906.
Friedrich Nietzsche: Rođenje tragedije iz duha muzike

Nietzsche svoju knjigu Rođenje tragedije iz duha muzike, gdje nastoji da odgonetne zagonetnost helenske kulture i porijeklo tragedije kod starih Grka počinje glavnim pitanjem filozofske discipline – Estetike. Riječ je, dakle, o samom porijeklu umjetničkog djela, Nietzsche pretpostavlja dva međusobno suprotstavljena principa djelovanja koja se očituju u grčkom umjetničkom stvaralaštvu koja određuje kao apolonisjki i dionizijski princip / načelo. Estetika će imati veliku korist ako dođemo ne samo do logičkog zaključka nego i do neposredne pouzdanosti shvatanja da je dalji razvoj umjetnosti vezan za dvostrukost apolonijskog i dionizisjkog načela, slično kao što naraštaj zavisi od dvojnosti polova, pri neprekidnoj borbi i samo periodičnom pomirenju.

Oba ova različita principa teku naporedo, većinom u otvorenom razdoru jedan s drugim i podstičući se uzajamno na uvijek nova i sve snažnija rađanja, da bi u njemu nastavili borbu one suprotnosti koju zajednička riječ umjetnost samo prividno premošćuje, dok se najzad jednim metafizičkim čudotvornim činom helenske volje spareni ne pojavljuju udruženi i u toj sprezi konačno rađaju koliko dionijsko toliko i apolonijsko umjetničko djelo antičke tragedije. Za Nietzschea grčka tragedija predstavlja apolonijski izričaj dionizijskih težnji, to Nietzsche zaključuje riječima Apolon nije mogao da živi bez Dionisa.

Princpi o kojima Nietzsche govori u prethodno navedenom citatu su za njega i komponente svakog drugog ljudskog stvaralaštva ili svakog života. Na jednoj strani, riječ je o apolonijskom u čovjeku – Apolon – čuvar poretka, čuvar duhovne vedrine i jasne svijesti, ono u čovjeku za šta obično kažemo da predstavlja promišljenost, uređenost, disciplinu. Sa druge strane kao negacija prethodno rečenog nalazi se dionizijski princip – Dionizije – bog prazničnog pijanstva, zanosa, veselog života, u kome čovjek izlazi iz tamnice svoga postojanja i ustaljenog života, te se poistovjećuje sa svim oko sebe, sa prirodom koja se neprestano mijenja i preobražava.

Zahtjev koji Nietzsche stavlja pred ova dva principa koja se nalaze u čovjeku jeste njihovo sjedinjenje i sklad, i to pod sredstvom volje, koje tako udružene i sparene rađaju umjetničko djelo antičke kulture. Samo u takvom međusobnom skladu zaključuje Nietzsche se pred našim pogledima otkriva uzvišeno i slavljeno umjetničko djelo antičke tragedije i dramskog ditiramba, kao zajednički cilj oba nagona, čija se tajanstvena bračna zajednica poslije duge prethodne borbe, proslavila takvim porodom – Antigonom i Kasandrom u isti mah.

Kada Nietzsche govori o volji, on misli na volju u onom helenskom smislu, i to u onom značenju kakvom je ona bila shvata prije Sokrata, koga Nietzsche okrivljuje i karakterizuje koa racionalističkog rušioca stvaralačke i umjetničke kulture, svojim tvrdnjama o moralu kao znanju i izjednačavanju istine sa dobrim i lijepim. Sokrat za Nietzschea predstavlja slobodno možemo reći vodu koja je ugasila plamen stvaralačke, emocionalne spontanosti ljudskog duha. Za Nietzschea volja predstavlja onaj akt koji se ogleda u ljudskom životu kao pokušaj uvijek novog stvaranja i preobražavanja, odnosno kao eksperiment koji ima mogućnost da uspije, i nije nužno da mora da uspije, ali u toj volji se krije tajna ljudskog života.

Umjetnost je za Nietzschea važnija i vrijednija od istine, ona se postavlja na suprotnu stranu od istine, a s tim u vezi Nietzsche u Volji za moć, kazuje sljedeće: Nije dostojno jednog filozofa da su dobro i lijepo jedno te isto, ako bi dodao i “istinito”, trebalo bi ga išibati. A istina je ružna. Mi imamo umjetnost, da ne bismo propali zbog istine. Na tragu rečenog, Arnautović u knjizi Filozofijska ishodišta moderne, dodatno eksplicira i produbljuje prethodno navedenu Nietzscheovu misao: Problem estetskog, zato za Nietzschea nije pitanje teorije umjetnosti, nego se problem umjetnosti razmatra kao problem života – a iz toga slijedi, i to da je jedino život validna instanca vrjednovanja spoznaje, za svaku istinu posebno, te u isto vrijeme, život predstavlja i mjesto na kojem prestaje svako njeno važenje. Stoga se umjetnost pojavljuje kao uslov opstanka samog života. Život sam za Nietzschea predstavlja bitak, jer ono što živi je i sam bitak, dalje nema nikakva bitka.

Stvaralačka – umjetnička volja predstavlja garant i sam izvor novih mogućnosti života. Borba za prave principe čovjeka, koja pobuđuje ono dionizijsko u čovjeku, predstavlja borbu protiv površnog filitarstva. Borbu za ovakve ideal i prevladavanje čovjeka Nietzsche vidi u ideji nadčovjeka. Nadčovjek je za Nietzschea ideal koji se treba dostići – umjetnik koji stvara iz ničega – ex nihilo. Umjetnik sve prima na sebe, ali je od svega slobodan jer stvara iz sebe, a takav je i Nietzscheov nadčovjek. Zadatak umjetnosti, Nietzsche sažima u riječima: Umjetnost, ima zadaću da u nama održi na životu ono junačko i ludo i sa tim da bude znanost od pomoći, da trpi svijest naših nužnih zabluda.

Autor: Senad Arnaut

Upute na tekst:

Friedrich Nietzsche: Rođenje tragedije iz duha muzike.
Friedrich Nietzsche: Volja za moć.
Danko Grlić: Estetika.
Vladirim Filipović: Novija filozofija Zapada.
Samir Arnautović: Filozofijska ishodišta moderne.

Podržite naš rad čitanjem i dijeljenjem naših tekstova sa vašim prijateljima.
Hvala! 🙂