Pjesma Ženi
U razbuđenoj budnosti sam, u međusvijet međusvjetova isplivavam —
moja jednoća ti si. Univerzum bijaše poput neuglačanog ogledala.
Istinski sjaj ogledala tog — ti si. I bijaše Ljubav. Moje kretnje nemaše svrhu, bijah
dijete bez namjere, vidjeh te ko neisklesani kamen. Jer, nevid moj stupo
je tad. Širom zatvorenih očiju poželjeh da te gledam. I bijaše Ljubav:
i Žena jest — pokloni mi svijet čula, put onostranog do ovostranog
mi pokloni, hljeb nasušni i vodu iz ustiju mi dade, i zagrli me rukama od svjetla.
Postah svjetlo, istinska sreća postah, ali shvatih: važnost će biti ona, ko zbilja —
sasvim nestvarna, sveprisutna će bivati;
svaki moj kret je odveć živio
za kret njen, da snile su je stepenice naše kuće sa stubovima i gredama od svjetla;
oduvijek bila je tu i sve će stremiti imenu njenom; noći će je zvati mojom
neusamljenošću, a dani će oponašati njen hod;
i ja ću biti, uz nju i mene sasvim će da biva.
Bilješka o autoru:
Ernad Musić je rođen u Tuzli 20.9.1985. Živi i ljubav trpi u Srebreniku. Prvu zbirku pjesama pod nazivom “Riječi i pjesme” objavio je 2016. godine. Piše poeziju i prozu. Pjesme su mu zastupljene u različitim zbornicima i zajedničkim zbirkama poezije, a objavljene su i u elektronskim časopisima i portalima za književnost u zemlji i regionu.
Dunjalučar 